Zagreb 1942., Miroslav Krleža

Krleža je poslije “sukoba na ljevici“, zbog ustrajavanja na vlastitom mišljenju – ma koliko dobro argumentiranom, i na koncu uistinu ispravnom – ostao izoliran, štoviše, izopćen poput gubavca. I dalje se tog mišljenja držati, značilo je potvrditi svaku svoju napisanu i izgovorenu riječ, ali i podnijeti da ti dojučerašnji bliski prijatelji okrenu leđa. S druge strane, unatoč tome što je u vrhovima endehaške vlasti – koja je njegove knjige (‟gadaluk‟, ‟blato‟, ‟ruglo‟, ‟sramotu‟) spaljivala – bilo odlučeno da ga ne likvidiraju, Krleža tijekom prve polovice četrdesetih dnevice strahuje da ga samoinicijativno ne zakolje kakva horda pijanih ustašâ. U tim i takvim okolnostima, kada je 1942. Hitler zaposjeo četiri petine Europe, a ratu i uništenju se nije nazirao kraj, on u osami svoga zagrebačkog stana piše dnevničke zapise čiji izbor ovdje donosimo.