Tišina za oči, Branko Šömen

Oko je svjetiljka tijelu. Zato, bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu. Ali ako ti je oko bolesno, čitavo će ti tijelo biti u tami. Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li će biti tama? Mt 6,22-23

Dok čitamo Tišinu za oči, gubimo osjećaj za stvarnost: događaji su toliko nepojmljivi, a prizori toliko nestvarni, da nam se pripovijest danas, sedam i pol desetljeća poslije, mora činiti izmišljenom. Važan dio te banalnosti zla, o kojoj je prilikom suđenja Eichmannu pisala Hannah Arendt, bila je normalnost nezamislivoga, banalnost zla ovoga puta primjećujemo na drugoj strani, kod žrtava koje smrt u svim njezinim logorskim pojavnim oblicima barem naizgled počinju prihvaćati gotovo jednako samorazumljivo kao njihovi krvnici. Tek za njihove naivne, propale pobune, gotovo s olakšanjem shvatimo da dehumanizacija ipak nije bila potpuna. U svijesti nadolazeće smrti, u kolektivnom umiranju i samoiskupljenju, pokazuje se da su ložači krematorijskih peći u samom srcu pakla duboko u sebi sačuvali ljudskost i vjeru u bližnjega.