Sladostrašće, Asja Bakić

Sladostrašće Asje Bakić: što ako ovaj naslov ne označava nasladu nego pasiju, muku transformacije, preobrazbe u nešto drugo, nešto što možda još nema imena?

Ova je knjiga gusta, halucinantna i mračna pripovjedna mreža: neki budući (posthumani) barok u kojemu motivi fantastike i mitologije, politike i religije, književnih klasika i popularnih žanrova više nisu samo resursi za pričanje priča nego zaboravljeni programi otpora, rebusi privatnih opsesija, neaktivirani vremenski strojevi.

Vječito balansirajući na oštrici napetosti, humora i prijetnje, gdje od rečenice do rečenice raste osjećaj čitanja na vlastitu odgovornost (dobro poznat svima koji su čitali Mars), jedanaest priča Sladostrašća opisuje zagonetne procese kojima (anti)junakinja postaje “koža, rastegnuta preko užitka, napeta kao bubanj”. U svjetovima ove zbirke, to je koža koju “čovjek” dijeli s biljkom, strojem, životinjom, virusom: središnja će se drama odigrati ulaskom likova u atipične, neskriptirane odnose s drugima i radikalnim repozicioniranjem na skali postojanja.

Posve novi, rizični, dinamični identiteti – “proizvodi” ovih priča – sa sobom nose i nove i jednako rizične pojmove obitelji, seksa, progresa, s onu stranu retro opreke utopije i distopije: ono mjesto ultimativnog tuđinstva, gdje će se urušiti sve granice između biologije i tehnologije, živog i mrtvog, simulirane i materijalne stvarnosti, bit će upravo naš svijet. Možda baš pod geslom jedne od protagonistica (“informacija je informacija”), između redaka ove knjige nazire se obećanje nekog novog tipa solidarnosti, ulazimo u dosad neistraženu dionicu onog puta gdje se spajaju feminizam i spekulativna fikcija: borbe za budućnost.

Luka Bekavac