Portret u sepiji, Isabel Allende

“Pišem kako bih razbistrila stare tajne svoga djetinjstva, odredila svoj identitet i stvorila vlastitu legendu. Jedino čega naposljetku imamo u izobilju jest sjećanje što smo ga istkali. Svatko izabire ton kojim će kazivati svoju povijest, osobno priželjkujem trajnu jasnoću otiska u platini, ali ništa u mojoj sudbini nije osvijetljeno na taj način. Živim među raspršenim nijansama, zastrtim tajnama, neizvjesnostima, ton podesniji za kazivanje mog života bliži je onome portreta u sepiji…”