Lingua vulgaris,Pier Paolo Pasolini

Za razliku od njegovih prijašnjih intervjua i mnogobrojnih članaka koje je napisao posljednjih godina svog života, ovdje se radi – jedinstven je to dokument – o retranskripciji čitave debate koje je Pasolini bio animator. Može ga se čitati kao komad njegova “teatra riječi“, u kojem svaki lik utjelovljuje pitanja draga Pasoliniju. Tako među protagonistima nalazimo “Albanca“ koji zastupa iste teze kao Pasolini, ali prije deset godina, progresivca koji ga optužuje da je reakcionar i zanosi se mitom o sretnoj prošlosti koja nikad nije postojala, gramscijevca koji zaziva emancipaciju narodnih masa, profesora sa sjevera Italije i profesora s juga Italije s njihovim nadama i strepnjama, mlade studente i njihov revolucionarni lirizam, kao i glasove koji se podižu iz publike.

Iako se ne slaže ni s jednim od njih, Pasolini se obraća svakom svojim blagim i razoružavajućim glasom. Njegov ton nikad nije polemičan, mada čitanje debate ponekad može proizvesti taj dojam. Naprotiv, on pokušava kod svakog sugovornika naći uporište koje bi omogućilo izaći iz slijepe ulice u koju je on namjerno doveo sve, a koja je borba “između kulture koju ne prihvaćamo i odumrle kulture“. Svatko na svoj način od njega traži putokaz. Ali on uporno tvrdi da nije vodič, da ne zna što treba učiniti, da nije prorok niti to želi biti. A ipak, danas više nego ikad, o Pasoliniju se govori kao o proroku. Ne, Pasolini ne čita budućnost. On vidi sadašnjost, ali s rijetkom lucidnošću.

Pier Paolo Pasolini, talijanski književnik i filmski redatelj, rođen je u Bologni 1922., a umro u Rimu 1975. godine. Diplomirao je književnost u Bologni, a proučavao je romansku filologiju, a posebno furlanski dijalekt, na kojem je u prvim objavljenim pjesmama izrazio svoj delikatni i fantastični pjesnički svijet. Talijanskoj komunističkoj partiji pristupio je 1947., ali je bio izbačen zbog optužbe za zavođenje maloljetnika pa je izgubio i posao nastavnika. Autor je više romana i teorijskih rasprava, osobito o stilskoj slobodi i kritici suvremenoga kapitalističkog društva. Uz dijalektalnu pisao je i poeziju na talijanskom jeziku. Filmom se počeo baviti 1954. kao suradnik na scenarijima (Fellinija i Bologninija), a u kasnijoj se fazi ističu originalna tumačenja povijesno i kulturalno ključnih tekstova, te osebujna evociranja prošlosti i adaptacije klasičnih književnih djela. U filmovima poput Dekamerona (1971.), Canterburyjskih priča (1972.) i Cvijetu 1001 noći (1974.) slavi seksualnost, a pozornost su privukli i filmovi suvremene društvene i političke tematike. Pasolinijeva nerazjašnjena nasilna smrt pridonijela je stvaranju mita o njegovu dosljednom životnom i umjetničkom antikonformizmu. Njegov je provokativan i kompleksan opus spajao marksizam i kršćansku duhovnost, nostalgiju za predkapitalističkim vrijednostima ruralnoga svijeta, osudu nedostatka vrijednosti talijanskog građanskog društva i nasilja društvenih struktura nad pojedincem.