Hamletom protiv Minotaura, Matko Sršen

„Vratimo se sad oblikovanju tog drukčijeg života, života na pozornici i stvaranju drugog svijeta, svijeta scene, Hamlet-svijeta u našem primjeru. Ostavio sam vas u mraku kuće kazališne režije gdje je vaš redateljski duh u strahu vikao: Bože, kako ću to izrežirati?! U početku redateljske pripreme kuća kazališne režije nije tek prispodoba ili slikovita metafora – istina je, tamo je svaki redatelj u mraku i u strahu. Štoviše, to je pravi Minotaurov labirint u kojem čudovište s ljudskim tijelom i glavom bika uništava atenske mladiće i djevojke koji su mu privedeni. Sjetite se na trenutak mitološke priče! Nije vaša uloga da budete žrtve, redatelj mora biti Tezej koji se dobrovoljno prijavio kao sudionik te inače smrtonosne pustolovine - pobijedit će čudovište i naći siguran put iz labirinta, makar to bio i tekst Shakespeareova Hamleta.

Prispodoba Minotaurova labirinta kao temelja kuće kazališne režije krije u sebi dublju poruku o samoj naravi dramske režije: režija je igra koja se kao i svaka prava pustolovina uvijek igra na život i smrt i gotovo da mi nedostaje riječi kojima bih vam dovoljno naglasio važnost i značaj upravo te, kazališnoj javnosti oduvijek skrivene, nepoznate poruke.“



'Cehovski obilježen kao redatelj, a profesionalno zaposlen kao nastavnik kazališne režije, Matko Sršen je neosporno značajan i kao književnik, kao pisac koji se ogledao i dokazao u nizu žanrova. Objavljujući već punih pola stoljeća, ponajmanje je nastojao zauzeti mjesto u nekom žanrovskom rezervatu, a još manje je pripadao nekoj naraštajnoj grupaciji ili određenom, jednosmjernom pravcu ili poetološkom rukavcu. Povremeno se javljao stihovima i prozama, kritikama i polemikama, esejima i studijama, dramama i komedijama u raznim publikacijama, ali je u korice dosad stavio, u knjigama okupio samo manji dio svoje obilne spisateljske produkcije (...)

Imao sam zadovoljstvo i čast pozdraviti objavljivanje Sršenova „Pometa Marina Držića“, shvativši to kao gestu odavanja počasti i djelo duboke odanosti idealnom pretku, no i kao ostvarenje nadahnuto velikom empatijom i izvedeno ništa manjom kreativnom participacijom. Iznuđenom suradnjom s Držićem Sršen je dokazao svoju ljubav prema njemu, no na svoj način također potvrdio vlastite nemale potencijale i svoje opravdano relevantno mjesto u višestoljetnoj dubrovačkoj dramaturgiji, a ona je rezervat često baš najistaknutijih vrijednosti čitave hrvatske dramske književnosti.' - Tonko Maroević



Matko Sršen je u svojim mladim danima bio svjedok jednom rođenju, nastanku Dubrovačkih ljetnih igara i velikih predstava velikih režisera Marka Foteza, Bojana Stupice, Branka Gavelle i Koste Spaića, rodonačelnika suvremenog hrvatskog kazališta. Stoga se u ovoj knjizi ne radi toliko o samoj teoriji režije koliko o putopisu po njezinim krivudavim i uvijek pomalo skrivenim stazama te o opisu osobnog, ustvari veoma intimnog putovanja u srce njezine tame, o prustovskoj potrazi za izgubljenim vremenom (i sat režije je par excellence izgubljeni sat) koje valja uhvatiti u čitljive označiteljske mreže, o objavi vlastitih spoznaja o režiji, o biografiziranju života koji je po svojoj srži, a prije svega srcem, posvećen čitanju drame i svijeta. (…) Upravo silovit i nemilosrdan ispovjedni stil njegovih predavanja ujedno je i njegov najmoćniji teorijski argument i dokaz da režija nije samo techne i episteme, nego i, prije svega, poiesis. -Janez Pipan