Grimizna i bijela latica, Michel Faber

Sjajnu priču moguće je izgraditi jedino iz sjajno postavljenih likova: takvih koje pogone nužnosti, društvene okolnosti i nagoni, a ne intelekt i moral. Svaki od tih likova postupa onako kako je to iz njegova očišta i karaktera najlogičnije i čitatelju najprihvatljivije, sa svakim od njih može se poistovjetiti, a opet ti izbori u sudaru sa svjetovima drugih likova postaju upitnima, pa i tragičnima. U cijelome romanu stalno se događa zlo, ali ni jedan lik nije zao, dapače, svi su uglavnom dobronamjerni. U tome se sastoji Faberovo majstorstvo. Svaka Čehovljeva puška na zidu opali petsto stranica poslije, svaka rečenica vrati se negdje kao bumerang, svaka logična odluka negdje nekome presuđuje, bila ona povlačenje cijevi za isušivanje prostorije, ostavljanje trule stube godinama nepopravljenom ili uzimanje kočijaša u službu. Faber se neumorno vozi od vrha do dna: od neustrašivih opisa erotskih susreta najizravnijim rječnikom do kićenoga izražavanja plemstva, njihovih složenih jela i još ...