Zvonjelice für Cvite, Mujičić, Tahir

“Njegove knjige imaju neke zajedničke odlike: jezično i značenjski to je bogata poezija, autor se ne libi agresivnih jezičnih igri i ne zazire od banalnosti i slengovskih štoseva, osvaja čitatelja žargonskim frazama i žongliranjem riječima, duhovit je do iznemoglosti, inovativan u formama. No, glavno obilježje poezije Tahira Mujičića je ponajprije komunikativnost, obraćanje čitatelju, štoviše čitateljici, koji/koja možda inače i nije poklonik/ca čitanja poezije.

Sve te odlike mogu se uočiti i u novoj zbirci Tahira Mujičića, s toliko nježnosti i predanosti posvećenoj njegovoj unučici Cviti, s tom razlikom što je ovaj put posegnuo za drevnom formom, sonetom, pa mu je stoga i pjesnički fokus izoštreniji. Sonet, za kojeg se kaže da je “otvorio srce“ i samog Shakespearea, od davnine je izazov za pjesnike “od formata“ – jer je sredstvo da se izraze i najveće strasti i najdublje misli, koncizno i precizno. Nekoć se smatralo kako je balada pučka forma, a sonet da je elitni, da je za aristokrate duha, da mu nenaobraženi nisu dorasli – jer traži artističku perfekciju. Kako je danas kad nakon kaosa postmodernizma nema pravila ni reda, ne znam a za ovu priču nije ni važno.“ Jadranka Pintarić