Zaokret u pejzažu, Stojević, Milorad

Klasik hrvatskog poetskog moderniteta Milorad Stojević i novom knjigom stihova ironizira i persiflira konvencije neautentičnog svijeta i njegova teksta. On će na ruševinama njegovih potrošenih značenja ozidati vlastiti, neautoritarni i vedro-zaigrani horizont drukčijosti motrenja i svijesti.

Od dekonstrukcije do rekonstrukcije, od ništenja do restauriranja, njegov lirski subjekt u potrazi je za provjerljivom i pouzdanijom perspektivom do koje se dolazi podrivanjem i zaokretom – u gledanju, u osjećanju, u iskustvu.

Nove autorove pjesme utoliko nam sugeriraju nekovrsni stupanj ironije kao oblik nove duhovnosti, kao prostor čija zakrinkanost posljedično konkurira distribuciji konvencija iskustava i predodžbi.

Iluzije i opsjene zbilje u Stojevićevim stihovnim zaokretanjima dobivaju novouspostavljene, dakako polemičke i jednako žilave, osporavatelje već viđenog, sugerirajući novi pogled, ali i novi sadržaj teksta svijeta i svijeta teksta.

Ma koliko autorov proizvodni svijet proizvoljno uzimao iz zadane ponude tzv. Smisla, njegov kreatorski pogon u stanju je dosegnuti iskustvo razlike i lirski potentnu distancu od uobičajene nomenklature, od nadziranog i njegovih nadziratelja.