Zaljubljeni duhovi, Krušvar, Zoran

Ova knjiga priča mirne duše mogla se zvati “o ljubavi i ljuvenoj žudnji“ u ljudima i njihovim svjetovima. Zoran Krušvar, naime, pametno, smjerno i britko gađa u molsku tipku za najšire općinstvo – ljubav u najužem i najširem smislu, ali bez pretencioznih bajanja i instrospektivnih unutarnjih solilokvija. Naprotiv, i u “ljubavnim pričama za mladež“, i u “ljubavnim pričama za starež“, jasnom i dinamičnom rečenicom te zanimljivim dijalozima autor dosita hrani gladna čitateljska usta, koja jednom nabasavši na “ljubavnu po Krušvaru“, bivaju vazda iznova gladna novih priča. U najuspjelijim od ovdje sakupljenih priča, autor precizno markira naše opće predodžbe o ljubavi, nipošto se ne libeći patetike kad mu ona sjedne na pripovjedačku kartu, još manje »sentiša«. Ljubav je u Krušvarovim pričama počesto instrumentalizirana društvenom zbiljom. Ona je mnogokad tehnološki neodrživa, što bi se reklo, ali, s ironijom ili bez nje, to nije nimalo propitno s obzirom na duh vremena i nedođiju u kakvoj žive protagonisti autorovih priča. Ljubav je, rekosmo, instrumentalizirana, i to nam se, štoviše, čini posve prirodno. Stoga neka nas nimalo ne čudi autorovo prividno podilaženje društvenom ukusu i tematska zloporaba novovjekih ljubavnih jada. Neka nas ne smetaju svi ti ovovjeki wertheri. Jer, oni su tu oko nas, znamo za njih i, ruku na srce, počesto patimo s njima.