Tanka koža

Tanka koža, prvi roman, a treća knjiga Željka Valića je neobična satira koja kroz svojevrsno sekularno hodočašće govori o svemu onome što čovjeka koji Čovjekom želi biti mori, muči i tišti: od kozmičke nesigurnosti, kozmetičkih obmana do društvenih nepravda raznih kalibara. I čini to na vječne teme, ali glasom duhovitim i neposrednim koji osigurava svježinu i bliskost sa svim dvojbama i centrifugalnim silama života.
Žuti, suvišan čovjek za suvremenu Hrvatsku, plah, tankoćutan i samozapitan, pomalo pjesnik, svakako autentičan lik, nezaposlen i vječito dekintiran u svom maršu kroz Zagreb, na najtopliji dan u godini, do 13 sati treba stići do Burze rada, zbog žiga. Usput Žuti susreće galeriju likova, poznanika i svakakvih, galeriju grotesknih s kojima što raspreda što upada u razgovore, ili pak oni u njemu potiču unutarnje monologe. Nakon iskustva s Burzom, tumaranje se nastavlja, a dolazi nevrijeme, kiša koja donosi olakšanje i spoznaju i Žutog uvaljuje u nove nevolje.
Ima nešto ruskog, ne samo jerofejevskog u pripovjedačkom glasu, na onaj dobar način starinskog, klasičnog i za čuđenje sposobnog i od tog čuđenja i izloženosti senzacijama napregnutog, rubnog, na rubu prsnuća. Opet, Valić priča nenametljivo, lišen je svake pompoznosti ili egocentričnosti, njegov Žuti je luzer koji to uopće nije, i u tome je njegova veličina.