Lakoća kolibre, njezine jezične virtuoznosti i pernate krhkosti, sada mi se čini sasvim drugačijim totemskim izborom naslova nego u vrijeme kada smo se prvotno dogovarale oko imena ove knjige. Tada sam u Nelinoj kolibri i njezinu pohotnom srkanju užitka te igranju s riječima i komično rigidnim socijalnim pravilima vidjela samo hrabrost prekoračenja svih sumornih i potištenih granica književne i ljudske zajednice kojoj pripadamo. U kontekstu Kamova, Krleže i Mihalića, čija se pobratimstva uvijek zbivaju oko paralelne propasti naslade i nade, s punom sviješću o općem truležu, kaljuženju i crnim jabukama koje nas imaju otrovati, Nela Milijić djelovala je ne samo feministički gordo nego i svekoliko reformatorski “neukrotivo“. (Nataša Govedić)