Jer mi smo mnogi

“Od svih vrsta opsjednutosti jedna od najplemenitijih nedvojbeno je ona poezijom. Njezin je dragovoljni zatočenik, među inima, i Marko Pogačar. Nakon knjiga vlastitih stihova, spomenutu opsjednutost posvjedočuje i kao čitatelj – razgovorima s pjesnicima i izborom njihovih tekstova. Knjiga Jer mi smo mnogi nudi i poziva na dijalog o stanju, poetikama i trendovima u recentnome pjesništvu. Razgovori s dvadesetak mlađih pjesnika otkrivaju što i kako oni misle o poeziji, a priručna čitanka nedoslovno ilustrira njihove rečenice, potvrđuje ih ili osporava, upućuje na stalna mjesta, fikcijska utočišta i mistifikacije u današnjemu lirskom krajoliku. Marko Pogačar od početka do kraja knjige vlada situacijom – njegov je uvid temeljit, komentari lucidni, a pitanja ozbiljna do te mjere da sugovornici, jedan za drugim, razotkrivaju svoje kreativne strategije.“ Krešimir Bagić

“Knjiga razgovora Jer mi smo mnogi, u kojoj Marko Pogačar nudi jednu od mogućih slika suvremenoga pjesništva (predstavljenog svojim riječima), dijaloški rasprostire višeznačnu i polemičnu “priču” o pjesnicima i njima pripadajućim praksama, koje se na različite načine dodiruju i razdvajaju, razilaze, izravno ili posredno prihvaćaju ili isključuju. Nije tajna da je hrvatsko pjesništvo, grizući vlastiti rep i propitujući uvijek bolju prošlost, opsjednuto željom da u igru znakova i značenja upiše svu pustolovnost vlastitoga (jedinstvenoga) pjesničkog glasa. Onoga koji je uvijek na odlasku, koji se opire od sigurnog tla i dospijeva u prazno, u ništa… Ali upravo je u tom naporu, u tom skoku, u tom fragmentu i prolaznosti, njegova drama, njegova intrigantnost i protežnost. Pjesnik i esejist Marko Pogačar sa suputnicima, u nedefiniranom prostoru različitih poetika, interesa, znakova i tema, dijeli i vlastitu opsjednutost onim za što nerijetko znamo što nije, a manje što jest. Nije od viška reći da su hrvatski pjesnici u govoru, dijalogu, u svojevrsnom razmatranju vlastitog rada spremni i opremljeni govoriti o tomu što njihova poezija, što njihovo pjesništvo u ovom, paradoksalno, oskudnom i siromašnom vremenu pokušava i do čega želi doprijeti, doći! Ima li pouzdanijeg uvoda u razgovor o tekstu i suvremenosti, o onome što nas okružuje kao govor potrošenog i, nerijetko, izgubljenog svijeta.“ Miroslav Mićanović