Budi u tijeku


Ne propustite naše nove akcije i uštede, pretplati se na newsletter:


Hvala na prijavi!
Molimo unesi broj svoje MultiPlusCard kartice kako bismo ti mogli dati MultiPlusCard bodove.

Janko Polić Kamov, Vladimir Čerina

120,00 kn

MultiPlusCard bodovi   60

Uobičajeni rok dostave ovog proizvoda je 10 radnih dana.

Dostava je besplatna za narudžbe od 500kn i više.

Kod nas je cijena uvijek ista bez obzira na vrstu plaćanja i broj rata!

Značajke

Knjige
Godina izdanja 2007
Autor Vladimir Čerina
Broj stranica 234
Uvez Meki uvez
Naziv knjige Janko Polić Kamov
Biblioteka Daf

Opis proizvoda

Prvi schnell portret Vladimira Čerine (Split 9. svibnja 1891. - Šibenik 29. veljače 1932.) nalazimo na kraju Hrvatske mlade lirike, a zabilježilo ga je pero Ljube Wiesnera u doba kad je završavao svoju Mladu hrvatsku liriku.Vidio ga je kroz već zamagljene ratne okulare 1914. godine, neposredno uoči početka Prvoga svjetskog rata koji će promijeniti toliko stvari pa i percepciju lika i djela jednog od nestrpljivih koji su prezirali sadašnjost, zbog jednog ne baš uvijek shvatljiva razloga. Wiesnerovo pero zabilježilo je sljedeće:„VLADIMIR ČERINA. Na slog hrvatske trikolore položene su boje Splita, u kom se rodio. Ludi ga je val Revolucije gonio po Jugoslaviji i nesmirenim vihorom nošen bi po svim gradovima sjutrašnjeg čovječanstva. Tromjesečno je mijenjao obitavališta, mjesečno stanove, jer cinične gazdarice ne mogahu da zavole listove koje bi od vremena do vremena izdavao kao Vihor, Vihor i – Vihor! Ipak je u duši ostao pasatistom, ali to publika ne smije da sazna.“ Čerina je za razliku od većine mladih pisaca, pukih siromaha, bio dijete imućne splitske obitelji... Školovao se neredovito u Splitu, Zagrebu i Rijeci. Jugofilski i antiaustrijski orijentiran, poslije Sarajevskog atentata namah bježi u Italiju. U izbjeglištvu je proboravio pet godina, a kada se 1919. vraća u svoj ostvareni san – Jugoslaviju posve je živčano rastrojen i u nekoliko navrata, slijedeći čin Ulderika Donadinija, pokušava se ubiti, ali ga uvijek spašavaju i najzad šalju u duševnu bolnicu 1922. godine. Tako da u ludnici u Šibeniku 29. veljače 1932. umire. Od novih naraštaja neprepoznat, a od starijih nepravedno zaboravljen.Pjesnik mala opusa i autor vrlo poticajne studije o netom umrlom Janku Poliću Kamovu (Rijeka 1913.) fascinirao je svoje literarne vršnjake i svi oni koji su na bilo koji način kritizirali vladavinu bana Cuvaja crpili su poticaj i snagu iz Čerininih tekstova tiskanih u Vihoru crpili su poticaje i snagu opiranja, jer je, ne bez razloga, smatran liderom jugoslavenski orijentirane omladine. Pomalo neočekivano Čerina je fascinirao mladog Krležu s kojim je kao repetent pohađao isti sedmi razred gornjogradske gimnazije 1907. godine. Za života je tiskao zbirku pjesama Raspeća (Split 1912), već spomenutu studiju o Janku Poliću Kamovu te knjigu feljtona Beograd bez maske (Split 1912.). Da ga je Krleža cijenio, pa i volio, iako je mnoge njegove koncepcije negirao i odbacivao vidljivo je na mnogim stranicama Krležina opusa, a posebice u odbijanju vidovdanske koncepcije Jugoslavije. Stoga nije nimalo neobično da je Krleža 1964. među svojim „papirima“ našao u rukopisu Čerininu zbirku pjesama Osama, koju je iste godine u Forumu tiskao Ivo Frangeš. Krleža ga je perceptirao kao uzbuđenog Mediteranca, Vihor je tumačio kao „posljedicu afekta“, a njegovu je retoriku obilježio kao „pomalo suludu“. Bolest koja se na takve načine očitovala jamačno je bila shizofrenija, teška za okolinu ali ne i za polet njegovih tekstova i sumornost lirskog subjekta s kojim suočava čitatelja u svojim, na nekim mjestima i nerazjašnjivim stihovima. Poezija Čerine nije dovoljno profilirana, ali onakva rastrgana i fragmentarna jasno nastavlja liniju nezaobilaznih rebelski impostiranih pjesnika egzistencijalnog i društvenog nezadovoljstva poput Kranjčevića i Janka Polića Kamova, a u nekim poetološkim modulacijama na „tamnog i nadrealnog Ujevića“. Sve to kazuje da se od njega moglo više uzeti u obzir no što je on svjesno davao. Čerinino djelo nije nikada bilo osobito snažno i inovantno, ali je za naraštaj hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika i političara prve dvije decenije bilo poticajno, iako je vodilo i na stranputice. Branimir Donat