Izgubljena knjiga

Enzo Bettiza odavno je napustio Dalmaciju o kojoj je pisao u knjizi Egzil. Pa čemu onda još jedna knjiga, od šestotinjak stranica, koja također govori o Dalmaciji, točnije Splitu, odrastanju u njemu i prinudnom odlasku 1945., te traženju zavičaja nakon zapažene karijere u Europi? Sâm Bettiza to ovako objašnjava: “Kada, nakon prestanka talijanske okupacije 1943., njemačke štuke počnu bombardirati Split, to je početak dramatičnog vremena i dubokih promjena. Dolaze Nijemci i ustaše. To su bila turobna vremena, crni i tužni period, podzemno su se počele stvarati mnoge zanimljive stvari za mlade ljude. Nova iskustva. Vjerojatno mi je to ostavilo duboki pečat.“

Piščev 'drugi ja' u romanu je Marco Razmilo, mladić rođen u obitelji vlasnika splitske cementare, njegov slavenski prijatelj i vršnjak je Matej Rendić, a uz njih je Perty, zvani Maestro, slikar 'promašenog genija', koji se, nakon neuspjeha u Parizu, bolestan vraća u Split. Naravno, pravog odrastanja nema bez žena, pa je u romanu i Tasja Nachtigal, prevoditeljica u njemačkoj vojnoj Komandi, špijunka koja radi i za partizane i odlazi s njima u hercegovačka brda da bi se na kraju udala za britanskog časnika pri Titovu Vrhovnom štabu na Visu.

Izgubljena knjiga je, kaže akademik Tonko Maroević, jedina knjiga o ratnom Splitu, a Bettičin nazovi grijeh, zbog kojega ga poglavari grada Splita nisu proglasili počasnim građaninom, vjerojatno je to da knjigu piše na talijanskom, živi u Italiji i, eto, usuđuje se primijetiti što u poratnom Splitu nije dobro. Autor spominje i Goli otok, na kojem će završiti njegov daljnji rođak, pripadnik UDBE, razmišlja o slikarstvu, suprotstavlja Dostojevskog i Tolstoja, a uvodi i druge likove kakvi se mogu sresti samo u tragičnim ratnim zbivanjima. Iako je glavni junak romana mladić koji slika, osjeća, proživljava, razmišlja, kao svako mlado čeljade u dobi odrastanja, u ovom slučaju u ratnim uvjetima, zapravo je, ipak, u prvom planu Split, kojega izrijekom autor nigdje ne spominje, a smješta ga u Iliriju. Split, mediteranski grad u svoj svojoj neopisivoj i čudesnoj živosti, europski simbol gdje se sastaju razne kulture, razni idiomi. Split, ne kao karikatura, već kao sudbinski grad, prožet atmosferom Vidovićevih slika.