Ptolemejeve dveri

Sada je ozbiljno. Britanski imperij nikad još nije vidio ovako teške dane. Rat u Americi otegao se preko svih očekivanja, bez izgleda za skoru pobjedu, ili barem primirje. Pritisnuti nestašicama, pučani se sve češće oglušuju na pozive za novačenje.

Mladi ministar informiranja John Mandrake daje sve od sebe ne bi li promidžbom popravio koliko se dade, ali katkad mu se čini da jedino on još iole mari za opću dobrobit. Svakako, kolege ministri iz Kabineta i dalje najviše energije ulažu u međusobna podmetanja i dodvoravanje premijeru. A premijer Devereaux kao da najviše mari za apsurdne predstave one dežmekaste ulizice, dramatičara Quentina Makepeacea. Što je još ozbiljnije, Bartimej je na izmaku snaga.

Kako i ne bi bio, kad ga Mandrake nije otpustio već više od dvije godine? Čak se i jedan tako jedinstven, iskričav i neodoljiv duh mora svako toliko vratiti na Ono Mjesto ne bi li obnovio svoju bit i povratio energiju. Ovako, primoran na neprekidno dirinčenje za Mandrakea, Bartimej se mora pomučiti i pri najjednostavnijim zadacima, svakim pokretom trateći ono malo preostale snage. A što ako dođe do nečega nemjerljivo ozbiljnijeg? Što ako urotnici koji su godinama ležali u prikrajku udare iznenada i uspiju ondje gdje nitko prije njih nije? Što ako prijetnja koju pritom stvore ugrozi sâm opstanak čovječanstva? Tko će joj se oduprijeti? Bartimej ne može. Nathaniel bi mogao, ali on je odavno postao Mandrake. Kitty Jones bi htjela, ako već ne i mogla – ali Kitty Jones je davno stradala… nije li?

Veličanstveni završetak Bartimejeve trilogije odlikuje se vrlinama koje rese samo vrhunske romane: ništa u njemu ne djeluje proizvoljno, a sve je ipak neočekivano. Ptolemejeve dveri knjiga su koja se ne smije propustiti – što svi ljubitelji trilogije već znaju, a svi ljubitelji pustolovne fantastike samo što nisu otkrili…