Hrčak osjeća da postoji tiha i smirena sreća, T. Gjurković i T. Knežević

Kada je bio sretan, mali je hrčak skakao, smijao se, trčkarao i bacao jastuke u zrak. Volio je glasno izražavati kako se radosno osjeća. Njegovoj je mami to bilo lijepo vidjeti i bila je sretna zbog njega, ali ga je odlučila upoznati i s jednom drugačijom srećom, onom koja je tiha i smirena. Hrčak isprva nije razumio o čemu mama govori, pa ga je zamolila da legne, zatvori oči i duboko diše. Potom su zajedno osluškivali kako njegovo tijelo radi: osjećali su otkucaje njegova srca te spuštanje i dizanje njegova trbuščića. Hrčku je to bilo baš lijepo i ugodno te mu je bilo drago što je upoznao tihu i smirenu sreću koju je prozvao − nježna sreća.