Orfejeva djeca, Fabrio, Nedjeljko

Sabrani tekstovi o opernoj umjetnosti. »(...) Bijahu odrasli na belkantu kojega se zvuždukalo dok se na sušilu raspoređivalo i vješalo rublje, dok se za posnu večeru trijebilo zelenje od korova i crvića ili, jutrom, sapunalo bradu. Desetljećima su u gradu gostovale staggione, iz Italije, ljudski su životi klijali, bubrili, gasnuli u dubokom uvjerenju kako na svijetu, kad je riječ o glazbenom kazalištu, ne postoji ništa drugo nego talijanska opera buffo sa svojim Don Bartolima i Don Pasqualeima, sentimentalna građanska poluozbiljna opera s cavatinama i ariosima, i velika herojska opera. Ali ovo što su sada slušali zbunilo ih je, umrtvilo. Ošamutilo. Stajali su na obali zagazivši u vodu beskrajno moćne široke rijeke koja se, iz takta u takt, malo-pomalo, otkrivala pred njima i koja jedva da je ikamo brzala, nego je naprotiv tekla unaokolo, gusta, slojevita, presijavajući se kao nepomična morska dubina za čistoga okomitog ljetnjeg sunca, bez ijednog suvišnog rukavca u koji bi utekla kakva poskočna fraza ili obična, ljudska neozbiljnost, bez ijednog pomaka u prpošnost, negovještaja klika. To što je Orestea najviše prenerazilo (i što je, jednom davno kasnije, pokušao izložiti Wandi, ali bez ikakva uspjeha jer je umjetnost, pa odatle i sam govor o njoj, za razliku od svega drugog što postoji, na umjetan način napravljen dio prirode što je ovisan o hiru onog koji je tu prirodu voljan stvarati, jednako kao i o hiru onog koji je tu prirodu voljan primati) krilo se u gotovo fizičkom prisuću određene voljne, matematički zbrojive ili oduzimljive, neuhvatljive teksture od zvukovlja, koja se taložila u zraku i koja je nadomještala ne samo Oresteovu dosadašnju predodžbu o glazbi kao krasopjevu, nego i samo zbivanje na pozornici. Uhvatio je, naime, samog sebe kako je uhvaćen glazbom, potom kako je i sam uhvatio glazbu što mu se činila neuhvatljivom i kako mu, naposljetku, više nije stalo do toga razumije li »sadržaj« što pokreće likove i opravdava njihove čine, kao primjerice u prizoru na začaranom jezeru ili u Klingsorovu dvorcu, odnosno dokučuje li uopće i barem malo čar Velikoga petka. Nego mu glazba nametne svoju, unutrašnju sliku (...)« Nedjeljko Fabrio: “Vježbanje života”