Budi u tijeku


Ne propustite naše nove akcije i uštede, pretplati se na newsletter:


Hvala na prijavi!
Molimo unesi broj svoje MultiPlusCard kartice kako bismo ti mogi dati bodove.

Franjevačke Crkve Na Hrvatskoj Obali Do Kraja 16. Stoljeća, Damir Demonja

220,00 kn

MultiPlusCard bodovi   36

Uobičajeni rok dostave ovog proizvoda je 5 radnih dana.

Dostava je besplatna za narudžbe od 500kn i više!

Kod nas je cijena uvijek ista bez obzira na vrstu plaćanja i broj rata!

Značajke

Knjige
Godina izdanja 2013
Autor Damir Demonja
Broj stranica 439
Uvez Tvrdi uvez
Naziv knjige Franjevačke Crkve Na Hrvatskoj Obali Do Kraja 16. Stoljeća
Biblioteka Vedis D.O.O.

Opis proizvoda

Ova znanstvena knjiga pokazuje da je franjevačke crkve sagrađene na hrvatskoj obali do kraja 16. stoljeća, usprkos njihovoj prividnoj sličnosti, moguće tipološki razlikovati. Slijedom analiza i interpretacija uspostavljena je njihova tipološka klasifikacija, pa se razlikuju: jednobrodna crkva otvorenoga krovišta s tri svedene četverokutne apside, jednobrodne crkve otvorenoga krovišta s jednom četverokutnom apsidom (bačvastog, šiljasto-bačvastog, križno-bačvastog ili križno-rebrastog svoda) i jednobrodne crkve svedene lađe s jednom četverokutnom apsidom (bačvastog, šiljasto-bačvastog ili križno-rebrastog svoda). Ta tipološka klasifikacija pokazuje da se razlike koje postoje među franjevačkim crkvama očituju u primjeni svoda i načinu zidanja apsida, te da je osnovni tip oblikovan prihvaćanjem tipa tlocrta koji donose franjevci iz srednje Italije i upotrebom tradicionalnih rješenja koja su otprije udomaćena, kao što je, primjerice, četverokutna apsida, redovito svedena. Obrađene crkve pokazale su da nema razvoja, evolucije osnovnog tipa do tlocrtno razvedenijeg, čemu je uzrokom i sredina u kojoj se crkve grade. Samo jedna crkva, ona Sv. Franje u Puli, pokazuje izravno preuzimanje tlocrtnog tipa iz izvorišta franjevačkog reda, srednje Italije, poglavito Umbrije i Toscane. Izvantipska crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Pazinu, jedinstvenog trostranog svetišta svedenog zvjezdastim svodom, svjedoči o prihvaćanju drukčijih uzora i većoj nazočnosti gotičkih stilskih elemenata uobičajenih za to doba i podneblje javljanja. Ostale crkve pokazuju regionalno obilježje upravo usvajanjem četverokutne apside. Krajnjom racionalizacijom graditeljskih načela i oblika te su crkve na prostoru hrvatske obale bitno označile sakralno graditeljstvo razdoblja od sredine 13. do kraja 16. stoljeća. Tipološki uzor preuzele su iz Umbrije i Toscane, a znatniji razvoj pokazuju one franjevačke crkve iz 15. stoljeća sa zrelijim shvaćanjem prostora i oblikovanja njegove konstrukcije. Zadržavajući funkcionalnost, strogost i čistoću, stanovit razvoj pokazuju raščlanjivanjem unutrašnje oplate ritmički strukturiranim pilastrima produženim pojasnicama na svodove u onim primjerima koji podržavaju primjenu svodova. Jednostavan slog unutrašnje oplate tih crkava u suglasju je s vanjštinom skromne i ograničene dekoracije, omogućujući vrednovanje općih umjetničkih nazora i stvaralačkih mjerila sredine. Promotri li se učestalost javljanja arhitektonskih tipova franjevačkih crkava i njihovih inačica u pojedinim stoljećima na hrvatskoj obali, uočava se sljedeće: tip jednobrodne crkve otvorenoga krovišta s tri svedene četverokutne apside javlja se krajem 13. i početkom 14. stoljeća , najrasprostranjeniji tip jednobrodne crkve otvorenoga krovišta s jednom svedenom četverokutnom apsidom gradi se u svim stoljećima, dakle od sredine 13. do kraja 16. stoljeća, dok se jednobrodne crkve svedene lađe sa svedenom četverokutnom apsidom podižu tek od 15. stoljeća. Izvantipska, jednobrodna crkva otvorenoga krovišta s poligonalnom apsidom svedenom zvjezdastim svodom podignuta je u 15. stoljeću. Analizama i interpretacijama četrdesetak franjevačkih crkava pokazana su njihova zajednička obilježja i regionalne odlike, što je omogućilo razumijevanje njihove uloge i značenja u prostoru. Važno je istaknuti da su franjevci na hrvatskoj obali bili ne samo nositelji gotike i zaslužni za njezino prvo širenje na tom prostoru, već je njihova uloga bila i veća: oni su bili predstavnici tog stila u kasnom 13. i 14. stoljeću, pa sve do sredine 15. stoljeća. Taj gotički izraz bio je umjeren, još uvijek se oslanjao na romaničku tradiciju i očitovao se, prije svega, u elementima konstrukcije i motivima ukrasa. Franjevačke crkve, ispunjavajući zadaću kao duhovna središta, mjesta propovijedanja, srasle s okružjem u kojem su izgrađene, važna su sakralna arhitektonska baština. Njihovo značenje u umjetničkom kontekstu, a s obzirom na to da su u svezi sa sklopom istovremeno podizanih samostana i u gospodarskom i političkom kontekstu, opravdava klasifikacijski ustroj tih crkava. U tom smislu franjevačke crkve, kao vrijedan segment naše kulturne baštine i njezin integralni dio, imaju značajno mjesto u nacionalnoj povijesti umjetnosti.