Junakinja, ili bolje, antijunakinja romana, u oštrim se rezovima suočava s vlastitim odrastanjem i više od svega vlastitom ženskošću, čitavog života zatomljivanom zato da bude na visini zadatka. Jer koliko god otac u djetinjim, pa i mladenačkim očima bio izmaštan lik, oslonac kakvoga je oduvijek sanjala, on doista nikad nije bio takav: uvijek drugačiji, uvijek uredan i u redu prema drugima, nikad prema svojima.

Uvijek po svome, nikad za svoje. Bio je slika onoga kakvim je on mislio da ga svijet želi vidjeti, nedodirljiv, neosvojiv, sitan u svojoj veličini. Da bi se u trenutku pisanja romana preobratio u onoga kojemu treba pomoć, koji žudi za dodirom, za bliskošću i za svim onim što je svojevoljno i svjesno odmicao od sebe da se ne bi, kao kugom, zarazio osjećajima. Anita Peti-Stantić