Unatoč progonima i masovnim ubojstvima poslije Drugog svjetskog rata i nakon “pobjede revolucije“, čega nije bio pošteđen ni kardinal Alojzije Stepinac, i unatoč kasnijim višedesetljetnim pokušajima marginalizacije, zabranjivanja i podcjenjivanja, ili baš i zbog toga, Katolička je crkva u Hrvata bila snažno nazočna u narodu, “noseći križ za vjeru i domovinu“, održavši i pojačavši svoj moralni, pa i politički autoritet kao Crkva nade, pouzdanja i ohrabrenja.Nakon velikih promjena početkom devedesetih Crkva se našla u bitno izmijenjenim okolnostima, pred novim izazovima i iskušenjima, pred otvorenim pitanjima novoga vremena. Ona će bez rezerve i otvoreno ponovno stati uz borbu hrvatskog naroda za slobodu i uz otpor otvorenoj agresiji i okupaciji podupirući pravo naroda na samoopredjeljenje i na državnu nezavisnost. Ali, opet, neće zaboraviti pozivati na pomirenje, oprost, mir i ljubav, dakako, s onu stranu novih političkih projekata, i umjetnog i nametnutog “bratskog zagrljaja“. “Braćo Srbi, mi vas ljubimo u Isusu Kristu. U ime te ljubavi mi vas molimo da odustanete od nasilja jer naša je sloboda vaša sloboda i naš mir je vaš mir“. Tako je govorio Franjo Kuharić tražeći jednako pravo, slobodu i sigurnost za sve, pregnantno izražavajući duh Crkve i kršćanske vjere i u najtežim danima, kada je teško bilo biti čovjekom i ostati velikim.