Leta: Umjetnost i kritika zaborava

Sve kulture nastojale su slikovito predočiti fenomen zaborava. Naslov ove knjige je jedna od takvih veličanstvenih mitoloških vizualizacija: u predodžbi antičkih Grka Leta je podzemna rijeka iz koje moramo piti “da negdašnje minu nas tuge”, dakle kako bismo zaboravili što smo doživjeli u svijetu živih i tako ušli u svijet mrtvih. U grčkome jeziku suprotnost zaboravu je istina, a-letheia, “ono ne-zaboravljeno”.

Pred nama je Leta, najpoznatije djelo velikog njemačkog romanista Haralda Weinricha, književnopovijesna kritika i razmatranje teme zaborava kroz priče iz svjetske književnosti. Brojni primjeri, od Platona i Sv. Augustina do Nietzschea (“zaboravni su blaženi!”) i Freuda (koji je, naravno, tvrdio kako zaboravljamo s nakanom koju pshihoanaliza može raskrinkati i iz dubine nesvjesnog izvući na svjetlo svijesti) pokazuju nam kako je ponekad upravo zaborav jedan od prvih preduvjeta stvaralaštva. I nemojmo zaboraviti da Casanova nikad ne bi postao slavan zavodnik da vino nije pripomoglo zaboravljanju propovijedi koju je mladi klerik trebao održati, ali eto, nije… A ovaj naš zakutak Europe osobito je osjetljiv na društveni zaborav, pogotovo njegovu političku dimeziju, gdje je namjera brisanje nekoga ili nečega iz kolektivne svijesti.

Što nam se zbiva danas, kad mislimo da sve možemo riješiti tipkom “save”? “Jesu li uistinu svi današnji problemi sjećanja riješeni time što ih možemo proslijediti elektroničkim memorijama naših računala, gotovo neograničena kapaciteta? Živimo li, dakle, napokon u raju autentične kulture sjećanja? To bi mogla biti opasna varka.”