Tumačenje zime, Šalat, Davor

Pustinja, snijeg, jezik, more… – ključne su tematsko-motivske jezgre o kojima poetski filozofira Davor Šalat u svojoj novoj zbirci pjesama “Tumačenje zime“. Negativno mišljenje o svijetu kao praznom mjestu, pustinji u kojoj se tek “deve dive ljudskoj praznini“, akcelerirano je nedvosmislenim tvrdnjama o marljivom poslovanju noževa u tom i takvom svijetu. Evidencija poraza smisla u ovoj poeziji, dakako, ima svoje sanirajuće mehanizme.

Autor ovozemnom nakaradnom raju iznalazi supstitut u zvijezdama i njihovoj gramatici ili u neposjedovanosti mora kao još slobodnog entiteta. Premda je na oprezu s vedrinom, tzv. vedrim nominacijama kao što su ljubav ili mir, “riječima koje se čuju u svim pustinjama“, u nekolicini pjesama jasno zaziva neku vrst Božje intervencije. Te se, međutim, semantičke naplavine ne čitaju u ovoj poeziji kao čvrsto fiksirane teologizirane šifre, nego prije kao duhovno intonirane signalizacije.

Šalat svojom knjigom nastanjuje onu dionicu našega pjesništva koja polazi od ogovaranja misterija, koju zanima unutarnje biće stvari na način blage poetske fenomenologizacije, a završava u nenapadnoj ali itekako u nas arbitrarnoj, čvrsto “označenoj“ i dugovijekoj metafizici.