Spirale

“Spirale se mogu odrediti kao linije koje se vrte, obilaze oko neke točke beskrajno puta, koje su savijene i uvrnute i koje se kao takve protežu u beskraj. Struktura zbirke kao da evocira Danteovu Božanstvenu komediju, ali obrće njezin trojni redoslijed: počinje s Rajem, nakon kojega slijedi Čistilište, a zatim Pakao. Sukladno ideji spiralnosti uveden je i četvrti dio, “karika koja nedostaje”. Ona izvrće linearni spjev usmjeren prema veličanstveno obasjanim rajskim širinama kao vrhuncu (čovjekovih) težnji, ali ga i pretvara u cikličnu strukturu u beskonačnoj vrtnji, a želju za spoznajom Boga u vječnu potragu ispunjenu teškim epizodama neuspjelih pokušaja pronalazaka. Cikličnost ovdje stoji umjesto linearnosti, pa se autorica priklanja figurama poput Nietzscheova Zaratustre i Hesseova Sidarte, idejama starih Grka umjesto Augustinove ideje o Državi Božjoj i Danteove koncepcije Božanstvene komedije. Kroz gotovo se sve dijelove zbirke provlači i ideja putovanja koje se ponavlja unedogled čime ideja spiralnosti dobiva još jednu potvrdu.

Teme su brojne, složene i isprepletene, unutar mnogih pojavljuje se ideja cikličnosti i neprestanog ponavljanja istoga, beskonačnog lanca rađanja, jebanja i umiranja. Uz nju izdvajaju se i teme poput potrage za Bogom (točnije, traženje suputničina Boga koje je neuspješno, dok junakinja svojega Boga već ima), te propitivanje ludila i strasti, seksualnosti i tjelesnosti. U ovom indiferentnom beskraju vrtnje pitanje o smislu i ne postavlja se – smisao je u vrtnji, u ponavljanju istoga, u beskonačnim povratcima istoga, ali citat iz Nietzscheova Zaratustre na završetku zbirke mogao bi se možda, u kontekstu samoga teksta, iščitati i kao jedva čujna, ali ipak jasno iskazana oda Životu.“

Mislava Bertoša

“Nova knjiga pjesama Sanje Sagaste u cijelosti se okreće oko jedne nemoguće želje. Želje za osjećajem i žudnjom koja bi u sebi nosila jednako nemogući naboj i nepostojeću energiju dostatnu za neprestano obnavljanje i samoreprodukciju, kako bi se ono kretanje odnosno strujanje, kad je jednom pokrenuto i inicirano, trajalo, nastavljalo u sebi i iz sebe. Njezine “lude misli njuše Boga po smeću”, i kod toga snažna tjelesnost i neposrednost fizičke senzacije odnosi sretnu, po izričaju nekako ekstatično ravnodušnu prevagu, nad gotovo bilo kakvom mogućnošću dodavanja teološkog predznaka objektu citiranog stiha. Naime, one danteovske postaje iz prvog dijela knjige postavljene su kao strukturno rješenje za usidravanje i privremeno kontroliranje, za kanaliziranje erotske energije emocija, kao usjeci u estetičkom dimenzioniranju ditirambskog zamaha povezanih i međusobno uvjetovanih osjećaja. Brojni, sjajno upleteni, i kompozicijski u pojedinačnim pjesmama redovito funkcionalni citati, u rasponu od Biblije (u Daničićevom prijevodu) preko Dantea i Nietzschea do J. Pupačića i V Parun, postavljeni su kao izvanjski okvir, kao struktura koja nije organski srasla sa samim pjesmama, pa nam onda pjesnikinja ostavlja široke margine da tu strukturu potom po svom nahođenju nadalje preslagujemo, odnosno da tu skelu uklonimo, ukoliko se želimo neposrednije uživjeti u njezine titravo jarke i/ili umjetnom rasvjetom prigušene privatne svjetove.“ Miloš Đurđević