Sloboština Barbie, Kolanović, Maša

Nešto sasvim novo u suvremenoj hrvatskoj prozi! Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo. Eto, recimo, u Novom Zagrebu, u Sloboštini. Ovo je knjiga i o tome, ispričana tako pametno i dobro da će na nekim mjestima čitatelj osjetiti silan ponos, jer će pomisliti da to on priča, a ne Maša. A onda, kad dođe sebi, shvatit će da i nema većeg komplimenta jednoj knjizi pisanoj s kraja djetinjstva. Za urednike ženskih, obiteljskih i senzacionalističkih magazina, ovo je knjiga o Barbie generaciji, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima. To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke. Pritom, tu ekipu koja Mašu bude čitala u Barbie ključu unaprijed bi trebalo upozoriti kako ovo nije nikakva laka literatura, premda se vrlo lako čita. Teška je kao onaj jednonogi olovni vojnik H. C. Andersena. To nije ni ženska literatura, premda ćete teško naći ženskije od nje i premda su rod i spol u ovoj knjizi važni onoliko koliko su važni i u dječjim igrama. Dakle, ništa od toga ne može ni biti važnije. Ovo nije ni literatura koja bi vas na bilo koji način mogla relaksirati ili osloboditi, ili vam učiniti ono što vam čine knjige s najistaknutijih polica u knjižarama. „Sloboština Barbie“ strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj. Miljenko Jergović