Pohvala zaboravu, Ivanjek, Željko

''Pohvala zaboravu'', knjiga odabranih članaka i eseja Željka Ivanjeka (Zagreb, 1954.), pršti od samo naoko različitih motivacijskih izvira, ali utječe se jednom, domišljenom i, rekli bismo, nabujalom repertoaru teksta. Sačinjena od autorovih gotovo intimističkih sjećanja i akribičnih unutarnjih čitanja nekih kanoniziranih mjesta literature, ona je pustolovni križanac u kojem se pošteno gombaju Fasbbinder i Sever, Joyce i Krleža, Defoe i Poe, a da čitatelja i dalje zanima kako je, primjerice, mačka “pobjegla“ iz “Crvenkapice“ ili kako se društveno prokletstvo likova u prošlostoljetnoj američkoj prozi pretvara u njihovo književno prokletstvo, jednako kao i to što još ima za reći Tadjanović ili kako je Byron pjevao Istok. Jer, bilo da piše o ljubavi, magiji i okultizmu kao glavnim temama bestselera iz 70-ih godina prošloga stoljeća, bilo da pokušava detektirati ideal ženske ljepote u osamdesetim, Željko Ivanjek, prvovrsno u esejima, demonstrira strast i upućenost u novije, ali i starije književne i umjetničke fenomene. Njegova zapažanja o ženskom tijelu i ludilu, srednjovjekovnom i renesansnom “statusu“ zrcala, o književnim junacima neovisnim od svojih tvoraca ili pogledu kršćanskih pisaca na muslimane, načinjena su istodobno od pomne analize i lepršava čitanja. Čini se, naime, da većinom ovih tekstova dominira lakoća kojom se on referira na opća mjesta literarne ili kakve kulturalne šifre i na korpus autora čije tekstove interpretativno dopisuje, rekreira, prevrednuje - da bi im “upisao“ vlastitu i, u pravilu, drukčiju i drugotniju inačicu. Veze koje pritom uspostavlja između umjetničkih gesti i njihovih zagovaratelja, ali i intertekstovna međuprožimanja, te vještina da, ekvilibrirajući na samom rubu popularne i tzv. visoke književnosti, bude zanimljiv i čitljiv - preporuka su za čitanje ove knjige.