Već u svojoj prvoj pjesničkoj knjizi Davor Vuković će jezične artikulacije o svijetu i tijelu jezika začiniti osobnim stajalištem nekog apsolutnog (transcendentnog) mišljenja, ili čak pojma (utjelovljenih u nekoj osobi ili prirodi), ili čisto filozofskoj spekulaciji. No, uvijek je to činio u zajedništvu sa svijetom, dakle, senzibiliziran za stvarnost, zatim iluziju te stvarnosti i neizvjestačenu lirsku osjećajnost. Time je njegova pjesnička modernost (sadržana u lirskom predočavanju, odnosno pojmovnoj figurativnosti) ostala neotuđena od predmetnog svijeta realnosti, na relaciji esencija - egzistencija i obrnuto.S pojavom rukopisa nove knjige s radnim naslovom Oslanjam se na tišinu umah se uočava pjesnikova čudotvornost u sposobnosti da njegovi mali i veliki svjetovi (smrtnost i besmrtnost, naglašene u pjesmi Odlazak) proizlaze iz njegove ruke, objedinjujući tehničko umijeće slikara i pregnantnu deklamaciju pjesnika koji u jednom dahu umije ostvariti oveću formu. Pjesma Odlazak (a na isti se način može interpretirati i pjesma Rastem) naprosto buja kao nabujak u osmišljenom pjesmovnom narativnom nizancu u kojem se smrt kao prolazni i uništavajući aspekt postojanja oslobađa negativnih regresivnih stanja, te će pjesnik ubrzo stići u vlastitu postojbinu duha. Osjećamo unutarnje zrenje uz povremenu egzistencijalnu tjeskobu kao u rečenoj pjesmi: izdajničke praznine, obavljen maglom i tako dalje. Misterij smrti (odlaska) zamišljen je kao dostojanstveni odlazak onog koji ne odustaje umirući....