Očaj, Nabokov, Vladimir

Ovim romanom Nabokov se iz odličnog jezičnog stilista razvio u vrsnog, zrelog romanopisca. Objavljivanje romana “Očaj“ u hrvatskome prijevodu sedamdesetak godina nakon pisanja djela (1935./1936. na ruskome, godinu kasnije na engleskome) baca udicu i proučavateljima suvremenih (i/ili postmodernističkih) narativnih strategija: tekstualnim labirintom “Očaja“ odjekuje nukleus aluzija na nizove djela ruske i svjetske književnosti 19. i 20. stoljeća. Intertekstualne veze, kojima Puškin, Gogolj, Turgenjev, Dostojevski, Oscar Wilde i Conan Doyle premrežuju narativno polje književnom parodijom, skrivenom polemikom i igrom s podtekstualnim aluzijama, usložnjavaju sadržajnu potku kriminalističke priče. Istodobno s otkrivanjem tko će na koncu pasti od pripovjedačeve ruke, čitatelj u pokušaju da se provuče kroz intertekstualne iluzije obrazovanoga i načitanoga, mudroga i prepredenoga Hermanna navlači odoru Sherlocka Holmesa. I na toj je razini zahvalnije zaboraviti što se učilo u školama ili na fakultetima: jer Hermann, odnosno Nabokov, piše, kako navodi zapadnjačka kritika, “parodiju na kršćanski oprost koji implicite zahtijeva Dostojevski, na romantično buntovništvo Puškinovo te lirični optimizam Turgenjevljev“. Pogibija (rus. gibelj) ruske književnosti - koju će eksplicite krajem 20. stoljeća, u stilskome razdoblju eklektičnoga anything goes postmodernizma, tematizirati ruski pisci poput Andreja Bitova, Viktora Pelevina, Vladimira Sorokina ili Viktora Jerofejeva - Vladimir Nabokov s pripovjedačem Hermannom nagovještava u trenucima u kojima modernizam izvodi svoj labuđi pjev. “Relativnošću koja svrgava prirodne znanosti, sumnjičavošću koja dekonstruira teološki dogmatizam, Nabokov je u “Očaju“ prorok budućnosti pred kojim drvene lutke prošlosti plešu kako umjetničko savršenstvo njegova pera svira. I tada se ostvaruje najveći autorov (i čitateljev) san, onaj, naime, kojim se čitatelj pretvara u - promatrača.“ Danijela Lugarić