Noć mrtvih živaca

Što se dogodi kada pisac s ciničnim glasom u glavi izmisli mladića koji s nožem vreba u grmlju Parka mladenaca? Koja je veza amaterske porno-glumice pobjegle iz centra za odvikavanje i perzijske mačke koja svijetli u mraku? Tko postavlja zamke za medvjede na gradske livade i putove? Nastaje li bacanjem aparata za brijanje u kadu punu vode struja svijesti, ili možda nestaje? Zašto zblajhani dominikanac oštri nož za pršut ako nema pršuta? I kako je sve to međusobno povezano?!

Odgovori se nalaze u romanu Noć mrtvih živaca, mračnom ali duhovitom prvijencu Franje Janeša koji genetskim modifikacijama spaja gustoću Kiklopa (koji ima konjunktivitis) s eksperimentalnošću Pythonovaca i čovjekoljubljem Douglasa Adamsa i Crne guje. Noć mrtvih živaca obiluje stvarno luckastim ludizmima, parodijama, intertekstualnim aluzijama, dok igranje s jezikom pleše na granici seksualnog uznemiravanja. Ne samo oralnog. Likovi koji idu u P. M. (Park mladenaca) i tamo se u mraku prepliću i sapliću su nam poznati, jer radi se o žiteljima naše zbilje, podvučenima crnom.