Prva knjiga Natalije Miletić, autorice već istaknute osvojenim nagradama na kratkopričaškim natječajima Lapis histriae i Ulaznica, zbirka od 17 priča lijepo je uokvirena drugom pričom zbirke, naslovnom ''Nisam'' i predzadnjom ''Jesam''. Kao prolog i, uvjetno rečeno epilog, zbirke funkcioniraju priče ''Ulica dosadnih žena'' i ''Nebo'', priče koje govore o osamljenosti, o ženama bez muškaraca. Priče se uglavnom zbivaju u tranzicijom devastiranom okruženju, oslonjenom na bolja sjećanja i groblje tvornica, provincijski izmaknutom, s tim što je pridjev provincijski stanje i posljedica duha društva, a ne geografska odrednica. No, ništa nikada neće uništiti čulnost i senzualnost, što je još jedna od čestih karakteristika i pokretač junakinja ovih priča. Kruno Lokotar

Kako joj i ime kaže, Nisam je zbirka koja se pozicionira uvek u suprotstavljanju, uvek u sukobu. Ona je, ako mi dozvolite oksimoron, prkosno tiha. Njeno oponiranje establišmentu, većini, uvreženom mišljenju, doksi ne dolazi samo kao afirmacija najčešće zapostavljenog, manjinskog, drugog i drugačijeg stava koji ima jasne ideološko-političko-feminističke implikacije, već i kao vrsta est-etičkog iskaza, potrebe da se smislom književnosti progovori o besmislu društva i položaju svesne jedinke u njemu. Njene junakinje nisu snažne i dominantne žene, nisu Jovanke Orleanke, naprotiv. One su one koje iznose i nose ovaj svet, one su so zemlje, njen ukus i miris. Vladimir Arsenić