Mirna ulica, Drvored

Netko je, u noći 20. kolovoza 2003. godine, ubio Emanuela Pongračića, liječenog pitiespijovca, na posebno okrutan način, utjeravši mu rukunicu naočala Ray Ban kroz oko sve do mozga. Ali to je tek začetak pletera raznih smrti u mirnoj ulici s drvoredom. Tko je tu prav, a tko kriv, živimo li s ubojicama ili je za sve kriva globalno poremećena, pregrijana klima?

Prvi roman Nade Gašić Mirna ulica, drvored portretira stanovnike jedne ulice i daje vedutu Zagreba, grada metropolitanski raznolikog i provincijski isključivog, licemjernog i okrutnog, tako dobro i uvjerljivo da ćete se iz njega poželjeti preseliti, unatoč miru i drvoredu. Ipak nemojte, svi gradovi su slični, život se uglavnom odvija zaklonjen u stanovima. Problem počinje kada ulica počne ulaziti u stanove. Bez kucanja. Naime, gradovi su samo kamene tvorevine, nevine po definiciji. Duh i odgovornost daju im stanovnici, u demokraciji birači, a u mirnoj ulici to su nerealizirani špijuni, gospođe koje traže samo svoj mir, homoseksualci u dubokoj ilegali, ostarjeli kvartovski frajeri, ubojice s jutarnje mise, shizofreničari, policajci, ljudi bez domovnice, panoramski promotreni, uvećani i razlučeni, zatečeni u komediji i paklu svojih svakodnevica.

Sitnozrnatu pak panoramu ovog romana čine dnevnički zapisi i crteži, transkripti snova, birokratski zapisnici, SMS-ovi – rijetko viđeno funkcionalno-stilističko obilje koje nikada ne prelazi u egzibicionizam ili apstrakciju – sve skupa šaren i raznorodan materijal koji kao da je pokraden sa štrika za veš. Materijal je to šareniji od stanovništva ulice, od stanovništva kojega gro još nekako stane u građansko odijelo, ali ne i u djelo. Sitne duše i malograđani tiho marširaju, zato drvored postaje četverored, a mirna ulica slika nasmiješenog lica. Bez obraza.