Krv i poljupci, Stojević, Milorad

Nanoseći na kriminalističku podlogu romana “Krv i poljupci“ ljubavnu priču i pritom koketirajući s nekim osobinama psihološkoga romana, Milorad Stojević ispisuje čudesan međužanrovski konglomerat. Dosad poznat po eksperimentalnim proznim strategijama, u kojima su uživali, recimo to bez vrzmanja, tek učeniji čitatelji, autorov romaneskni konstrukt radikalan je zaokret i doima se intrigantnom i vještom sabotažom njegovih ranijih “poetika“. Sabotaža se, naime, sastoji u tome što je sada posrijedi čitljiv i prohodan roman rasterećen od pripovjednih križaljki i modelskih rebusa.

Priča je to o profesionalnom ubojici Carlu Santiniju, čovjeku čiji su razmrvljeni identiteti u vlasti ravnodušnosti, duši u nevolji koja se našla pred izazovom ljubavi. Iako je, u prvome redu, riječ o napetom krimiću, autor se, čini se, ni pod koju cijenu ne zadovoljava tipom “linearne“ mašte, boljkom na koju nisu imuni ni najveći majstori toga žanra, nego unutarnje egzistencije svoga junaka motri iz raznih i posve nepredvidljivih rakursa, odan jedino i samo vlastitom nagonu za literarnom vjerodostojnošću. Naplavine otprije mu bliske jezične makaronštine, erudicija, psihološka portretiranja, sklonost filozofičnim komentarima te uopće višeslojnost autorovih postupaka u funkciji su najvećeg postignuća ovoga romana – melodramatskog tona priče i čudesnih jezičnostilskih efekata.

Za Carla Santinija tragedija je možda mogla biti povod novom poretku u njegovoj duši, ali je za Stojevićeve čitatelje velika sreća to što se ovaj autor umije “prešaltati“ iz knjige u knjigu na uzbudljiv, nov i poseban način. Kriminalističko-ljubavni roman “Krv i poljupci“ svakako je važna, možda prevratnička dionica u imponirajućem opusu toga velikog pisca.