Tamna otočka soba, bez grijanja i bez klime, ali u kojoj se živi. Soba s mirisom, i soba s pogledom. Soba s ljudima, s toplim i gunđavim, duhovitim i peckavim, živim i neumornim mi. A kroz prozor te sobe, svoje kamare obscure, Senko Karuza gleda svoje i naše otoke: Vis i Hvar, Lopud i Palagružu, Liku i Istru, Zagreb i Europu, male i velike škoje, sve tamo do Martinika.
Prizori iz robovlasničkog turizma, Tuđi na svome, Prstaci, Zadrživi razvoj, More je njihovo, ali oni su naši... ni trunke patetike u tom hvatanju svijeta koji nestaje, ni trunke gorčine u opisivanju onoga koji nam nastaje pred nosom. Prezent je ovdje apsolutni pobjednik, i mi (čitateljsko) se smijemo ovim pričama i uživamo u vlastitom gubitku i predaji, barem onoliko koliko i ona prisna množina koja ih nastanjuje.
Karuzin mali književni dragulj jedna je od onih knjiga koje u životima čitatelja imaju posebno mjesto: znamo zašto ih čitamo i zašto im se vraćamo, uvijek iznova.

Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Priče i kolumne objavljivao u više domaćih novina i časopisa, a priče su mu uvrštavane u različite antologije, preglede i izbore te prevođene na strane jezike. Objavio je knjige: Busbuskalai (1997.), Ima li života prije smrti (2005.), Tri krokodila (s B. Čegecom i M. Mićanovićem, 2005.), Vodič po otoku (2005.) i Teško mi je reći (sabrane priče, 2007.). Organizator je književnog festivala Mare, Mare! i osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim i pučinskim otocima.