Kako svezati cipele

Camusovski ton proze Kako svezati cipele Nikole Petkovića govori o uzajamnom otuđenju onih koji bi po svemu morali biti najbliži. Uz puno napora i slamanja otpora i obzira rekonstruira se ono što je postojalo između oca i sina. No, toga je bilo toliko malo da je, zapravo, praznina njihova odnosa “dublja“ od svega ostaloga.

Radnja se odvija tijekom sporog umiranja od raka oca koji je nestao iz života pripovjedača još kad je ovaj bio sedmogodišnje dijete. Stiglo je tako doba, sam deadline, da se otac i sin pogledaju jasno, licem u lice, da se neizrečeno kaže, da se dugogodišnja šutnja između njih prekine. Kako svezati cipele je krnji bildungsroman, jer odnos oca i sina nije ni zalijevan a kamoli bildan. Problem je u tome što se pripovjedač nije imao priliku emancipirati, pobuniti protiv očeva autoriteta, ni izravno ni ikako, nego je odrastao i sazrio mimo oca. Upravo taj paradoks, nemogućnost obračuna s izmaknutim a prisutnim autoritetom omogućuje Petkovićevu prozu.

Kako svezati cipele je tekst koji je istodobno poetsko-prozni i autoterapijski komad. Ovaj roman vapi za svim onim što terapija podrazumijeva: suočenjem, verbalizacijom, refleksijom, potragom za katarzom, traženjem načina na koji se čvor odnosa može otpetljati, za ključem koji bi otvorio brave – samo da je naći barem neke od tih brava.

Nikola Petković piše o traumi iz njenog pomičnog središta, iz traumatizirane svijesti. Nju bilježi jezikom koji pokušava savladati nered, pa ga, kad traumu obgrli, i reflektira. Njegove se riječi ponavljaju, opsesivno vraćaju, neprobavljene, brane humorom, traže koliko i govore. Pjevajući poput raskomadanog Orfeja, one u dijelovima traže cjelinu, zakon, zaklon, oca.