Japundže, Aralica Ivan

Ivan Aralica novim romanom Japundže, gotovo dvadeset godina poslije rata u Bosni i Hercegovini, progovara o pitanju egzila kao o stanju premještenosti iz vlastita prostora, prouzrokovanu prisilom. Piše on u njemu i o načinima življenja i prilagođavanja novim mjestima primarne egzistencije. U pripovjednome tekstu susreću se putnici kojima je cijela imovina kovčeg s kojim su došli u nove prostore, u neka posve različita vremena, u posve različite običaje i navike.

Međutim, egzil u romanu nije samo metafora i tema. On je ograničen prostor romaneskne naracije koja se orijentirala na locuse koje pripovjedni subjekt nastanjuje/napušta i privremenim (samo)identifikacijama ucrtava kao vlastiti duhovni prostor. Problematizira Aralica u njemu i pitanje doma, domovine, međuljudskih povezanosti, uklopljenosti u novu sredinu, prikazuje on brojne tranzicijske duhovne i moralne devalvacije.