Iz muzeja šumova, Milošević, Nenad

Miloševićeva selektorska ponuda u antologiji novijega srpskog pjesništva “Iz muzeja šumova“, uz vrlo instruktivan predgovor koji uspijeva obuhvatiti tekst i kontekst, odgovorno i kompetentno nastoji, s jedne strane, antagonirati autore stasale krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća kroza njihova pjesnička oprimjerenja, njihove poetske ideologije, a s druge strane, doznačiti refleks jake društvene zbilje na njihov tekst, što dakako važi i obratno.

Društvena anomija, eksplozija anakronizama, nacionalizma i nazadnjaštva, rezignacije i apatije bili su pokrov ispod kojega su morali proklijati novi pjesnički glasovi. I to, nasreću, glasovi pobune i otpora totalitarizmu stvarnosti – jednoumlja u kojemu nije bilo moguće uspostaviti valjda niti jedan konsenzus, pa ni onaj o odnosu pjesništva prema lošoj ili boljoj tradiciji vlastitog predmeta.

U okolnostima koje nimalo ne idu na ruku mladom/mlađem naraštaju srpskih pjesnika, u neuvjetima koji su nalagali diktaturu zaborava europskog identiteta srpskog pjesništva i ekskluzivističko inzistiranje na njegovim etničkim korijenima, noviji srpski pjesnici iznevjeruju horizonte takve društvene narudžbe i, u boljim slučajevima, unutar posve nekompromitirana jezika, pjevaju definirajući svoj osjećaj pjesme i slobode koju ona podrazumijeva s više ili manje ostatka – nesputano, neposredovano i obavezujuće. Leđima okrenut kanonu, još manje kakvoj prigodničarskoj razglednici srpskoga pjesništva, izbor Nenada Miloševića vješto i precizno rasvjetljava vitalne dionice unutar integralnog polja srpskog stiha.