Emmanuel Weingrass je sjedio u crvenoj loži od sintetičke kože s reljefnim uzorcima, u društvu s krupnim vlasnikom cafea u Mesa Verde. Mannyju su prošla dva sata bila vrlo naporna, nekako su ga podsjećala na one lude dane u Parizu kad je radio s Mossadom. Sadašnja situacija nije ni blizu tako melodramatična, a njegovi protivnici jedva da su smrtonosni, ali on je ipak stariji čovjek koji mora ići s jednog na drugo mjesto, a da ga ne vide ili zaustave. U Parizu j e morao pobjeći od terorističkih izvidnika, a da ga ne opaze, od Sacre-Coeura do Boulevarda de la Madeleine, ovdje, u Coloradu, morao je od Evanove kuće stići u gradić Mesa Verde, a da ga ne zaustavi i pritvori vlastiti tim bolničarki, sve su ga odreda gnjavile opasnostima koje prijete izvan kuće.- Kako si im uspio umaći? - upita ga Gonzales-Gonzales, vlasnikkafića, dok je Weingrassu točio čašu whiskyja.- Druga najstarija potreba civiliziranog čovjeka je potreba za privatnošću, Gee-Gee. Toalet. Otišao sam u toalet i ispuzao kroz prozor.....