Prisilivši sam sebe da kažem kako pišem svoje priče, ili iznevjerivši sebe u toj namjeri, pribjegao sam tumačenju koje je izvan njih. Moje priče nisu posve prirodne, u onom smislu da u njima ne bi bilo utjecaja svijesti. To mi se ne bi svidjelo. Ali nisu ni podvrgnute nekoj racionalnoj teoriji. To bi mi se još manje svidjelo. Radije bih rekao da je utjecaj svijesti u njima zagonetan. Moje priče nemaju logičnu strukturu. No, unatoč stalnom i ustrajnom bdijenju svijesti, moram priznati da mi je nepoznata i ta svijest. Događa se da mi se u određenom trenutku učini kako u nekom kutku mene niče biljka. Stanem je onda pozorno promatrati, uvjeren da niče nešto neobično, nešto što bi moglo postati umjetnost. I sretan sam kad ideja ne propadne. Međutim, moram čekati ni sam ne znam koliko vremena, jer ne znam što treba učiniti da te biljke prokliju, ne znam što im pogoduje, ni kako ih njegovati....