Ova knjiga ne govori o stvarnim događajima, nego osjećanju na stvarne događaje i o strategiji zaboravljanja. U njoj postoje krivo zapamćena imena i godine, neki sugradovi postali drugim gradovima, a s novčanica su ne¬stala lica zeničkih topioničara i pojavila se lica husinskihrudara. Vjerojatno postoji neko pravilo prema kojem čo¬vjek pamti i zaboravlja, ali budući da su priče o sjećanjuobično historija ili fikcija, izbjegavamo misliti o takvimpravilima.»Historijska čitanka“, nije ni historija, ni fikcija, nego je popis onoga što još uvijek postoji kao inventar jedne posve subjektivne povijesti grada, zemlje i vremena. Kao i svaki popis, tako bi i ovaj trebao težiti preciznosti. On ništa ne uljepšava, ne obraduje i ne osmišljava, nego nabraja, sve dok ima što nabrajati. U njemu ima ponavljanja, i onih emocija kojih bi se sramila svaka ozbiljna priča o vremenu, ali ih se ne srame porodični albumi s fotografijama. »Historijska čitanka« zapravo je porodični album jer se čovjek uvijek familijarizira s ljudima u vremenu koje je prošlo i koje si želi objasniti.