Duži put do dna

Nogomet. Pop-glazba. Samački život. Samopomoć… I samoubojstvo.

Neki će reći da tematika prvih četiriju romana Nicka Hornbyja nipošto ne ukazuje na sadržaj petoga, drugi će pak ustvrditi da je logički slijed bjelodan. Duži put do dna možda i nije prpošan pogled na nevolje tridesetogodišnjaka koji tek trebaju odrasti, možda na ovim stranicama ne leži još jedan duhovit pogled na urbanu svakodnevicu u kojem će Hollywood prije ili kasnije pronaći uspješnu romantičnu komediju. Možda… Ali svatko tko je pročitao Nogometnu groznicu, Hi-Fi, Sve zbog jednog dječaka ili Kako biti dobar zna da nije lako osjećati se nedoraslim, mnogo je ugodnije vladati preobilnim znanjem o klubu za koji navijate ili bootleg izdanjima sastava koji slušate. Očaj je u Hornbyja uvijek na dohvat ruci – i dođe trenutak kad postane nesnosan.

Četvero očajnika susreće se na krovu jedne londonske zgrade na Staru godinu: došli su si prekratiti životne muke skokom u smrt. Ali nezgodno je počiniti samoubojstvo kad imate neželjeno društvo, teško je othrvati se porivu da uvjerite ostale kako su njihovi razlozi ništavni u odnosu na vaš… Pa ako iz najtužnijeg susreta u najluđoj noći uopće i postoji put koji ne vodi strelovito u ponor, tko će ga naći prije nego Hornby?