Crveno i crno, Dežulović, Boris

Rijedak je to talent – cijediti humor iz užasa, pronalaziti bisere u svinjcu. Ni manje ni više već alkemičarska vještina potrebna je da bi se iz suza izmamio smijeh, a iz frustracije i boli – katarza. Riječ je o daru koji posjeduju malobrojni. Borisu Dežuloviću, nasreću, te i takve rijetke sposobnosti baš nimalo ne manjka. Već petnaestak godina, od prvih dana Ferala pa sve do današnjeg vremena, on nas redovito veseli svojim tekstovima, iako razlozi njihova nastanka najčešće nisu baš nimalo veseli. O čemu nam to tako uporno, tako sustavno i tako dosljedno, tijekom svih tih naših olovnih godina, govori Boris Dežulović? Smijući se i rugajući političarima, medijskim osobama, crkvenim velikodostojnicima, manijacima, ubojicama, generalima, diktatorima, ratnim zločincima, svim tim našim nakaznim ikonama, Dežulović se ustvari smije nama samima, svim našim nedostacima, podsjećajući nas na to koliko smo slijepi, kako smo samo glupi, podložni manipulacijama svih vrsta, kako nasjedamo na najjeftinije trikove, vječno spremni biti oružje u rukama onih koji se trude da nam budućnost bude bijela i čista. Dežulovićev bullshit detector već punih petnaest godina, dakle, radi besprijekorno, poput budilice. Dugo je to, pa ipak: s pravom od njega očekujemo još mnogo toga. Zato, samo piši dalje, Borise. Mi ćemo čitati i gušit ćemo se u suzama. Od smijeha.