Mjesečevo Cvijeće, Tamara Bakran

Najpoetskija, najsredozemnija i najhrvatskija knjiga pjesama koju sam pročitao poslije Crne masline Vesne Parun i Divljeg oka Jure Kaštelana. Našao je u hrpi rukopisa, beznaslovnu i bezimenu, bez imena pjesnikinje i bez imena knjige. Poslije doznao da se knjiga zove Mjesečevo cvijeće, a pjesnikinja Tamara Bakran. Osjetio se kao onaj koji je u planini našao dragi kamen: izbrušen, uglačan, samorodan. Izbrusila ga i uglačala sama priroda.
Ovo su samo nepovezane bilješke s margine, što sam bilježio čitajući rukopis.
Knjiga koja će opstati. I kad pjesnikinja (vidim da je žena, ovako može pisati samo darovita i nadahnuta ženska ruka) ne bi više napisala ni stiha. A napisat će.
Začarana vilinstvom. Zna govor cvijeća. Tekstualni vrtovi. I ono što se ne može otrgnuti, iščupati, odvojiti od tkiva, što ostaje u teksturi, u tekstu.
Krhotine razbijene i po knjizi prosute bajke: svjetlucaju, blistaju. Ivana Brlić Mažuranić i Vesna Parun u istoj osobi.