Budi u tijeku


Ne propustite naše nove akcije i uštede, pretplati se na newsletter:


Hvala na prijavi!
Molimo unesi broj svoje MultiPlusCard kartice kako bismo ti mogi dati bodove.

Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine, Ivica (Ivo) Lučić

71,91 kn

79,90 kn Ušteda:  7,99 kn

MultiPlusCard bodovi   11

Uobičajeni rok dostave ovog proizvoda je 5 radnih dana.


Kod nas je cijena uvijek ista bez obzira na vrstu plaćanja i broj rata!

Značajke

Knjige
General
Autor Ivica (Ivo) Lučić
Broj stranica 522
Naziv knjige Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine
Trgovac TISAKmedia

Opis proizvoda

Knjiga dr. sc. Ivice Lu?i?a s Hrvatskog instituta za povijest prvorazredan je historiografski rad koji se sastoji od tri klju?na dijela. U prvome, pod naslovom „Uvod u rat“, autor piše o dinamici politi?kih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojem je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njenih unutarnjih proturje?nosti… Knjiga dr. sc. Ivice Lu?i?a s Hrvatskog instituta za povijest prvorazredan je historiografski rad koji se sastoji od tri klju?na dijela. U prvome, pod naslovom „Uvod u rat“, autor piše o dinamici politi?kih i društvenih procesa i razumijevanja konteksta u kojem je BiH nastala i razvijala se, kao i svih njenih unutarnjih proturje?nosti, jer bez toga nije mogu?e razumjeti ni uzroke rata ni povode istome koji je izbio u drugoj polovini 1991. i trajao je sve do kraja 1995. godine. To se posebno odnosi na doga?aje iz osamdesetih koji su velikom broju ljudi ostali u maglovitu sje?anju, prekriveni snažnim doživljajem devedesetih i ratnom traumom. Mnogima su osamdesete, u odnosu na ratne devedesete, ostale u sje?anju kao „zlatno doba”, vrijeme mladosti u kojem se mirno živjelo, slušala glazba „novoga vala” i gledale sportske priredbe, od Olimpijade do Univerzijade. Potisnute su i zaboravljene sve one neugodne strane svakodnevnice, od inflacije i nestašice osnovnih životnihnamirnica pa do razli?itih oblike društvene i politi?ke represije. Nije malo onih koji ?e re?i da je to bilo vrijeme op?eg blagostanja, visokog standarda i pune zaposlenosti i koji ?e se zakleti da je jugoslavenska politika „bratstva i jedinstva”, „nesvrstanosti” i „socijalisti?kog samoupravljanja” bila najbolja mogu?a politika koja je vrlo uspješno rješavala i riješila sve probleme s kojima se društva i države nastale nakon raspada Jugoslavije još uvijek suo?avaju ne znaju?i kako ih riješiti. Takvi ?e, zapravo, svjesno ili nesvjesno samo reproducirati ideološki postavljenu formulaciju društvene stvarnosti, koja u mnogim slu?ajevima i na mnogim razinama nije imala puno veze s istinom, a još manje sa stvarnoš?u. Upravo u osamdesetima, koje su nedvojbeno jedan od važnih klju?eva za razumijevanje doga?aja izdevedesetih, komunisti?ka se ideologija sukobila sa stvarnoš?u i izgubila vjerodostojnost i mogu?nost da promijeni zahr?ali „razvojni” sustav i prilagodi ga novim prilikama i potrebama. Pokazalo se da gospodarstvo propada, društveni sustav postaje neodrživa konstrukcija, a problemi za koje je smatrano da su davno riješeni, izbijaju u prvi plan. Na temelju dostupnoga arhivskog gradiva, objavljenih izvora, literature, teško dostupnih posebnih publikacija Službe državne bezbjednosti (SDB) koje su ozna?ene najvišim stupnjem tajnosti, kao i ondašnjeg tiska autor je pokušao rekonstruirati „diskurs sigurnosti”, koji je kao glavni zadatak imao osigurati „režim društvene istine” instaliran nakon Drugoga svjetskog rata. Htio je pokazati kako je vladaju?a struktura pokušavala taj „diskurs sigurnosti” pretvoriti u prakti?no djelovanje u uvjetima totalitarne diktature te odrediti koga i kako pratiti i nadzirati, koga i kako kazniti, a koga, zbog ovih ili onih razloga, ekskulpirati bez obzira na stvarne postupke. Pri tome je samo ukratko prikazao sustav iteorijske postavke na kojima je on po?ivao, a puno više prostora posvetio je praksi kroz koju se društveni „režim istine” pokušavao održati. Jedan od najve?ih problema s kojim se komunisti?ka vlast suo?ila bilo je nacionalno pitanje koje je na jugoslavenskoj razini postavljeno tako da je komunisti?kom vodstvu omogu?avalo efikasnu vlast, a svim „narodima i narodnostima” trebalo stvoriti privid zadovoljenja barem minimalnih interesa. Komunisti?ke su vo?e dobro znali potencijal nacionalnog pitanja i nacionalnih pokreta pa su sustav tako postavili da su u svakom trenutku mogli izazvati krizu, a onda je kompliciranim mehanizmom vlasti rješavati, prikazuju?i sebe i svoju ideologiju kao jedini okvir unutar kojeg takve krize mogu biti riješene. Bosna i Hercegovina je u tom smislu imala specifi?an položaj. Formalno, ona nije bila ni?ija nacionalna republika, nego republika triju naroda, „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska i muslimanska”. Stvarno, Srbi su bili poslijeratni hegemon i „temeljni narod”, Muslimani su im se pridružili u vlasti, a zatim zapo?eli s njima borbu za dominaciju, a Hrvati su bili tre?i i tre?erazredni narod, koji je bio odre?en za žrtvu u praksi ostvarivanja „diskursa sigurnosti”. Slomom komunisti?ke ideologije i na njoj izgra?ena sustava na istoku Europe te urušavanjem me?unarodnog poretka krajem osamdesetih, nestalo je vanjskog okvira koji je držao na okupu jugoslavenske republike i narode. Pitanje opstanka nadvilo se iznad svih višenacionalnihzajednica, pa tako i SFRJ, odnosno SR BiH. Bio je nužan novi društveni dogovor. Me?usobno zava?eni nacionalni komunizmi, manipulacija nacionalnim odnosima, višezna?ne ideološke formulacije ustavnih odredbi, sustavno onemogu?avanje svake demokratske alternative, op?a militarizacija društva, nedostatak demokratske tradicije i vještine mirnog rješavanja problema onemogu?ili su kompromis i doveli su do ratne tragedije. Poseban dio knjige ?ini poglavlje o politi?kom mitu po kojem su u ožujku 1991. Franjo Tu?man i Slobodan Miloševi? „dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)” a onda, u dijaboli?noj verziji mita, i tijek i kona?ni ishod rata. Dok se prethodni dio knjige odnosi na povijest – ono što se dogodilo, ovaj se dio odnosi na nepovijest – ono što se nije dogodilo – pa je i pisan na druk?iji na?in. Naime, nema nikakva dokaza koji bi potvrdio da su Tu?man i Miloševi? uop?e razgovarali o podjeli BiH, a svi kasniji doga?aji jasno pokazuju da se ni o ?emu, pa ni o „podjeli BiH”, nisu dogovorili. Fascinantna je upornost s kojom se zagovornici teze o „dogovoru iz Kara?or?eva” odbijaju suo?iti s ?injenicama, s jedne, i argumentima zdravorazumske logike, s druge strane. „Dogovor u Kara?or?evu” postao je dogma vjernicima u socijalisti?ku Jugoslaviju i utemeljiteljski mit konvertitima iz komunisti?kog totalitarizma u liberalnu demokraciju. Radikalan obrat zahtijeva i radikalan mit, što je manje vjerojatan i što više ispunjava projekcije i želje, to više vjernika okuplja. Devedesete godine prošloga stolje?a samo su nastavak i posljedica osamdesetih i svih ranijih godina, a njegovi glavni protagonisti i sudionici formirani su u osamdesetima i(li) ranije.