Budi u tijeku


Ne propustite naše nove akcije i uštede, pretplati se na newsletter:


Hvala na prijavi!
Molimo unesi broj svoje MultiPlusCard kartice kako bismo ti mogi dati bodove.

Oružništvo Nezavisne Države Hrvatske, dr. sc. Davor Kovačić

26,91 kn

29,90 kn Ušteda: 2,99 kn

MultiPlusCard bodovi   4

Očekivani rok dostave je 5 radnih dana.

KOD NAS JE CIJENA UVIJEK ISTA bez obzira na vrstu plaćanja i broj rata!

Značajke

Knjige
General
Autor dr. sc. Davor Kovačić
Broj stranica 392
Naziv knjige Oružništvo Nezavisne Države Hrvatske
Trgovac TISAKmedia

Opis proizvoda

Oružništvo ili žandarmerija je pomoćni rod vojske koji služi za održavanje javnog reda i sigurnosti. Oružništvo je vojna postrojba zadužena za obavljanje redarstvenih zadaća, iako može obavljati i neke vojne zadaće, a često služi i za obavljanje humanitarnih misija (npr. traganje i spašavanje). Ovisno o državama, oružništvo može biti u nadležnosti ministarstva obrane ili ministarstva unutarnjih poslova, odnosno u nadležnosti oba ministarstva. U nekim državama se za oružništvo upotrebljava izraz vojna policija, međutim vojna policija ima ovlasti postupati samo prema vojnim osobama. Oružništvo je glavna spona između redarstva i vojske, posebno dobro osposobljeno za situacije koje nadilaze mogućnosti redarstva, ali još ne opravdavaju uporabu vojske. Obično redarstvo obavlja redarstvenu službu u gradu, a oružništvo u manjim mjestima i na selu.

Oružništvo u banskoj Hrvatskoj djelovalo je u sklopu Kraljevsko ugarskog hrvatsko – slavonskog oružničkog zapovjedništva, koje je imalo stožer u Zagrebu, a službeni jezik hrvatskog oružništva bio je hrvatski. Oružništvo u Dalmaciji i Istri ostalo je nakon Austro-Ugarske nagodbe u sklopu Carsko – kraljevsko oružništva. Takvo se stanje u osnovi održalo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918.

U jugoslavenskoj žandarmeriji odražavala se srpska dominacija, a pripadnici bivšeg hrvatskog oružništva bili su malobrojni i zapostavljeni. Žandarmerija Kraljevine Jugoslavije isticala se u provođenju terora režima. Uspostavom Banovine Hrvatske bezuspješno se pokušalo kadrovskim promjenama da žandarmerija barem u nekim segmentima prestane biti izvor državne represije u Hrvatskoj. Odnos između mjesnih (hrvatskih) vlasti i pripadnika žandarmerije često je bio napet i pun nesuglasica i sukoba. Uredba o oružništvu Banovine Hrvatske potpisana je 5. travnja 1941., međutim, ubrzo je započeo napad osovinskih sila na Jugoslaviju te je ova uredba kao i ostale odluke ostala samo formalna. Ipak, ta je Uredba bila temeljem početne organizacije oružništva u novo uspostavljenoj NDH.

Uspostavom NDH nove vlasti su oružništvu namijenile ulogu jednog od nositelja režima. Nastojalo se da rad i djelovanje oružništva nema ništa zajedničkog s djelovanjem oružnika u bivšoj državi na području Nezavisne Države Hrvatske. Isticano je da Oružništvo NDH mora raditi za probitke hrvatske države, hrvatskog naroda, a napose hrvatskog seljačkog naroda. Međutim, ubrzo se pokazalo da za ustaške vlasti oružništvo nije dovoljno pouzdano. Uspostavom NDH u oružništvu većinu su činili bivši jugoslavenski žandari, pa ih u početku niti dio srpskog stanovništva nije doživljavao posve neprijateljski. U brojnim izvještajima oružništvo je izvještavalo i o samovolji ustaša koje je često pogoršavala sigurnosno stanje u selima i manjim gradovima. Ubrzo su vlasti NDH oružništvo „očistili“ i popunili svojim ljudima. Naime, bio je aktiviran i određen broj bivših austrougarskih i oružničkih časnika koji nisu služili u Kraljevini Jugoslaviji ili su bili umirovljeni. Većina Srba, odnosno pravoslavaca koji su bili oružnici, odnosno žandari za vrijeme bivše Jugoslavije je otpuštena, ali je bilo pojedinaca koji su zadržani u službi. Pri tome se željelo spriječiti zlostavljanje oružnika Srba, odnosno pravoslavaca, a one koji su počinili zločine da se uhite i stave pred sud.

Radi pojačavanja oružništva, ministar domobranstva mogao je po potrebi, a na prijedlog Vrhovnog oružničkog zapovjedništva, privremeno dodijeliti oružništvu potreban broj domobrana. Za popunjavanje oružništva nedostajućim brojem oružnika raspisivani su natječaji za prijem u oružništvo mladića iz građanstva. Oružnička pokusnička škola trajala je šest mjeseci. Po završetku škole pokusni oružnik se upućivao na oružničku postaju da se uputi u praktičnu službu. Kada se ustvrdila njegova potpuna tjelesna, moralna i psihička sposobnost, mogao je biti primljen kao stalni oružnik i to po navršenoj jednogodišnjoj pokusnoj službi u oružništvu.

Uspostava i organizacija oružničke službe u Bosni i Hercegovini, pogotovo na području istočne Bosne, odvijala se teže nego na području Hrvatske i tamo su napadi na oružništvo u prvim mjesecima uspostave NDH bili česti. Osim na području Bosne i Hercegovine, oružništvo je napadano i na području Hrvatske, posebno u krajevima s većinskim srpskim stanovništvom. Tijekom proljeća i ljeta 1941. oružništvo je pokušalo smiriti uzavrelu situaciju u krajevima naseljenim većinskim srpskim stanovništvom. Oružnici su nastojali spriječiti nasilje i smiriti uplašeno stanovništvo koje je sve više bježalo u šumu, ali su često takvi pokušaji bili bezuspješni.

Zakonskim odredbama u kolovozu 1941. formalno je osnovano Oružništvo NDH sa zadaćom da održava javni red i mir, javnu, osobnu i imovinsku sigurnost. Oružništvo NDH je bilo vojnički ustrojena organizacija koja je obavljala uglavnom redarstvene poslove, ali je uslijed ratnih okolnosti upotrebljavano i za borbe na terenu. Osnovni cilj je bio da se oružništvo prilagodi ratnoj situaciji i dobije ulogu jednog od nosioca režima. Međutim, takvi planovi se nisu ostvarili.

Cijela organizacija Oružništva NDH bila je strogo centralizirana. Službom cijelog oružničtva rukovodio je Vrhovni oružnički zapovjednik, koga je imenovao poglavnik iz stališa oružničkih časnika na prijedlog ministra hrvatskog domobranstva. Nakon uspostave NDH zapovjednikom Oružništva NDH imenovan je oružnički general Milan Mizler.

U poslovima održavanja javnog reda i sigurnosti oružništvo je bilo podređeno političko – upravnim oblastima, ali se je nalazilo u sastavu domobranstva i predstavljalo dio oružanih snaga NDH. U slučaju rata moglo je oružništvo, bez štete za javnu sigurnost, biti iznimno upotrijebljeno za posebne vojničke svrhe, koje su ustanovljene „Ustrojnim ustanovama i službovnim propisima za poljsko oružničtvo hrvatskog domobranstva“. Ministarstvo domobranstva je zajedno sa MUP-om NDH izdavalo odredbe i upute u pogledu održavanja javnog mjera i sigurnosti. Oružništvu je bila dužnost uzdržavati javni red, mir i sigurnost iz čega slijedi da je bilo dužno braniti sve osobe, bez razlike staleža i spola. Sva protuzakonita djela bilo je dužno sprječavati i nastojati da prestupnici zakona budu privedeni zakonitoj kazni. Predmete koji se odnose na javni red i sigurnost oružništvo je dostavljalo MUP-u putem RAVSIGUR-a, a političke predmete MUP-u i Zapovjedništvu UNS-a. Predmeti o vojničkim stvarima slali su se Ministarstvu domobranstva.

Oružništvo nije djelovao kao organ upravne vlasti jer joj je to pravo preuzelo Ustaško redarstvo, a oružništvo koje se nije smatralo toliko pouzdanom moglo je samo registrirati pojedine događaje. Oružništvo nije sudjelovalo u osnivanju, nadziranju niti branjenu sabirnih i radnih logora, odnosno koncentracijskih u NDH koji su pripadali u nadležnost UNS-a.

Pozive koje su sudovi i državna tužiteljstva upravljali oružništvu u pravilu su zahtijevali izvršenje neke službe koja se ticala određenih kazenih predmeta. U tim slučajevima poziv se mogao odnositi i na neko točno označeno uredovanje kao npr. da se netko uhiti i sl. Mogao je biti općenite naravi kao npr. da se pronađu svjedoci određenog događaja. Predsjednik suda, državni tužitelj, kotarski sudac ili njegov zamjenik i istražni sudac imali su pravo poslužiti se oružništvom kada su istraživali tragove kažnjivih djela ili kada su istraživali mišljenje javnosti o njima. Oružnik je bio dužan na zahtjev preuzeti pratnju uhićenika i kažnjenika. Za čuvanje uhićenika i obavljanje službe kod sudskih rasprava oružnici su se smjeli upotrijebiti samo u slučaju nužde i ako se radilo o opasnim zločincima.

Zbog porasti NOP-a na cijelom preostalom području NDH bilo je sve više deorganizacije i nestabilnosti. U napadima partizana na oružničke postaje oružnici su često bili zarobljavani, a jedan dio ih je prelazio na stranu partizana. Uz to u oružništvu je bilo oružnika, časnika i dočasnika koji su simpatizirali partizane. Od proljeća 1942. oružnička zapovjedništva počinju slati okružnice o „nestanku“ oružnika i domobrana i njihova pridruživanju „komunističkoj bandi“. Takve su se okružnice često pojavljivale, a broj bjegunaca u partizane bio je sve veći. To je doprinjelo i uticalo na pokušaje vlasti NDH da neposrednije organiziraju oružništvo radi jačanja režima.

Od sredine 1942. oružništvo je bilo izdvojeno iz domobranstva i uključeno u Ustašku vojnicu, a u pitanjima održavanja javnog reda i mira tada je bilo izravno podređeno MUP-u. Nezadovoljstvo vlasti NDH s držanjem domobranstva rezultiralo je da se oružništvo neposredno veže uz ustašku organizaciju, odnosno Ustašku vojnicu. Vojskovođa S. Kvaternik je u lipnju 1942. odredio da se oružništvo prevede u sastav Ustaške vojnice. Oružnici su bili tvrdi prema ustašama i nisu izvršavali ono što su ustaše od njih zahtijevale te je radi toga dolazilo do sukoba između oružništva i i pripadnika Ustaškog pokreta i ustaških postrojbi.

U kolovozu 1942. godine postavljen je za zapovjednika oružništva Vilko Pečnikar, ustaški pukovnik. Po njegovom dolasku za zapovjednika, naziv Vrhovno oružničko zapovjedništvo promijenilo je ime u Glavno zapovjedništvo oružništva. Na Pečnikarovu inicijativu osnovana je Središnja oružnička škola u Bjelovaru koja je imala oko 2.000 polaznika. Oružnička krila preustrojena su od šest oružničkih pukovnija sa svrhom da se putem svojih područnih zapovjedništava brinu za javni red i sigurnost, za poštivanje zakona i propisa te za obavljanje izvještajne službe.

Na početku 1944. oružništvo je bilo izdvojeno iz sastava Ministarstva oružanih snaga i bilo stavljeno izravno pod nadležnost MUP-a.

Ove kao i mnoge druge kasnije promjene u organizaciji oružništva imale su za temeljni cilj što uspješnije prilagađavanje oružništva sve težim prilikama u kojima se našla NDH prije svega zbog sve više rastućeg i uspješnijeg partizanskog pokreta. Uslijed sve uspješnijeg i masovnijeg razvoja partizanskog pokreta smanjivala se djelotvornost i efikasnost oružništva kao uostalom i svih vojnih i redarstvenih ustanova NDH.

Oružnici su bili smješteni u zgradama koje najčešće nisu bile prikladne za njihov smještaj. Pored toga i prehrana te oprema oružnika bila je gotovo cijelo vrijeme NDH slaba i nedovoljna te su oružnici ostavljali dojam zaboravljenih ljudi od strane vlasti NDH. Unatoč takvom stanju stega, raspoloženje i moral kod oružničkih postrojbi, posebno u usporedbi s domobranstvom NDH bio je uglavnom na visokoj razini.

Unatoč pokazanoj hrabrosti i požrtvovnosti u borbi protiv partizana i četnika oružnici u usporedbi s domobranima nisu često dobivali priznanja i odlikovanja. Razlog je bio taj što su oružnički zapovjednici olako prelazili preko postignutog uspjeha svojih podređenih i nisu pravovremeno dostavljali potrebne prijedloge za pohvale i odlikovanja.

U talijanskoj okupacijskoj zoni uspostavljanje i rad oružništva tekao je teško i sporo jer su to talijanske okupacijske vlasti ometale praktično sve do kapitulacije u rujnu 1943.

Razmještanje talijanskih karabinjera u oružničke postaje NDH bio je prvi korak u talijanskom preuzimanju nadzora u priobalnom pojasu. Oružništvo su Talijani na različite načine i nasilnim mjerama onemogućivali u radu. Talijani su zaposjedali oružničke postaje, ali su tada još zahtijevali da oružnici surađuju s njima. Jedna od prvih mjera koje su Talijani proveli bilo je oduzimanje oružja iz oružničkih postaja. Ubrzo je uslijedilo preuzimanje svih oružničkih postaja od Talijana u priobalnom pojasu, a oružnici su udaljeni iz vojarni. Tijela vlasti NDH, kotarske oblasti, općinska poglavarstva, oružničke postaje u talijanskoj Drugoj okupacijskoj zoni obavljale su uglavnom sporedne dužnosti. Izvješća oružnika potvrđivali su reokupaciju i razvlašćenje hrvatskih ustanova. Oružništvo je imalo podatke o vojnom organiziranju Srba na anektiranim područjima čemu se talijanske vlasti nisu suprostavljale. Sve lošiji odnosi vlasti NDH i Kraljevine Italije odrazili su se i na odnos oružništva prema talijanskoj vojsci. Zbog takvog odnosa Talijana oružnici NDH su bili ogorčeni, pa je dolazilo do incidentnih situacija sa pripadnicima talijanske vojske, ponekad i sa tragičnim završetkom.

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. na području nekadašnjih anektiranih krajeva uspostavljena je 7. oružnička pukovnija sa sjedištem u Splitu.

Poslije kapitulacije Italije vojska NDH uspjela je zadržati posade i vlast u većini hrvatskih gradova, ali sada samo uz neposrednu pomoć njemačkih vojnih postrojbi. Nijemci su od početka listopada 1942. do travnja 1943. preuzimali svu vlast u NDH. Glavno zapovjedništvo oružništva krajem svibnja 1943. javljalo je potčinjenim oružničkim postrojbama o osnivanju Njemačke redarstvene organizacije sastavljene od Hrvata i Nijemaca. Glavno zapovjedništvo oružništva zapovijedilo da je oružništvo dužno surađivati sa Njemačkom redarstvenom organizacijom. Od tada hrvatske oružane snage, poglavito oružništvo i domobranstvo gube samostalnost te postaju pomoćna, slabo opremljena i popunjavana vojska. Oružništvo je gotovo marginalizirano dolaskom i osnivanjem SS redarstva. Zbog toga što su smatrali da oružništvo nije dovoljno pouzdano i da je sklono prelasku partizanima Nijemci su nadzirali oružnike. Oružništvo je izvještavalo da je hrvatski narod nakon odlaska Talijana i dolaska njemačke vojske i uspostave hrvatske vlasti u priobalnom pojasu očekivao da će imati sigurnost i zaštitu. Međutim, počelo je, a nastavilo se sve bezobzirnije da se narod od strane njemačkih vojnih vlasti zatvara, odprema u logore i na radove.

U povijesti Oružništva NDH, a time i oružništva u Hrvatskoj zadnja zakonska odredba jest od 16. kolovoza 1944. kojom oružništvo prestaje biti oružana postrojba Ustaške vojnice i postaje dio oružanih snaga NDH