Na Ishodištu Hrvatske Leksikografije, Darija Gabrić-Bagarić

Isusovac Jakov Mikalja (1601. - 1654.) nije dobio odgovarajuće mjesto u djelima starijih historiografa, a u novijim istraživanjima nerijetko su iznošeni oprečni podatci i o njegovu životu i o rječniku (Vončina 1992: 59-60). Pritom se izrazito odvaja istraživanje djela od interesa za autora.

Pojava Mikaljina trojezičnoga rječnika veliki je datum u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja i povijesti hrvatskoga književnog jezika. Rječnik se nameće kao uzor nizu dopreporodnih rječnika zbog originalne koncepcije, bogatstva jezičnih podataka i samosvojnoga unutarrječničkoga ustrojstva. Mikalja je u svakome smislu začetnik rječničarstva jer u domaćoj tradiciji nije imao uzora. Obradba hrvatske građe kao u jednojezičnom rječniku izravan je dokaz Mikaljina poznavanja narječnih i dijalektnih raznolikosti na slavenskome jugu, u “Iliriku“, odraz spoznaje da rječnik mora naddijalektno funkcionirati, ali i pokazatelj autorova pedagoškoga talenta. Korisniku rječnika nudi u hrvatskom nizu definicije i sinonime, ali i kolokacije i frazeme kako bi mu olakšao sporazumijevanje.