Jedna je vjeverica skakutala po starome drvetu. Hop, hop, s grane na granu. Njezini su je šumski prijatelji stalno upozoravali da ne skače po tome drvetu i da bude oprezna. Vjevericu je jako naljutilo to što joj svi govore što ne smije raditi ili što treba raditi. Zato je odlučila ne slušati nikoga i raditi po svome. No kad je skočila na jednu suhu granu dogodila se strašna nezgoda. Grana je pukla i jedno se gnijezdo srušilo i palo na zemlju! Sada su prijatelji bili ljuti na vjevericu, a ona je osjećala strašnu krivnju. Sva sreća da je u istoj šumi živjela i pametna sova, koja joj je pomogla popraviti situaciju i koja joj je objasnila zašto ponekad drugi od nas traže da se smirimo i budemo dobri.